Sveto Pismo, Jezekilj, glava 34
1. Opet mi dođe riječ Gospodnja govoreći:
2. Sine čovječji, prorokuj protiv pastira
Izrailjevijeh, prorokuj i reci tijem pastirima: ovako veli Gospod Gospod: teško
pastirima Izrailjevijem koji pasu sami sebe! Ne treba li stado da pasu pastiri?
3. Pretilinu jedete i vunom se odijevate,
koljete tovno, stada ne pasete.
4. Slabijeh ne krijepite, i bolesne ne
liječite, ranjene ne zavijate, odagnane ne dovodite natrag, izgubljene ne
tražite, nego silom i žestinom gospodarite nad njima.
5. I raspršaše se nemajući pastira, i
raspršavši se postaše hrana svijem zvijerima poljskim.
6. Ovce moje lutaju po svijem gorama i po
svijem visokim humovima; i po svoj zemlji raspršane su ovce moje, i nema nikoga
da pita za njih, nikoga da ih traži.
7. Zato, pastiri, čujte riječ Gospodnju;
8. Tako ja bio živ, govori Gospod Gospod, što
stado moje posta grabež, i ovce moje postaše hrana svijem zvijerima poljskim
nemajući pastira, i pastiri moji ne traže stada mojega, nego pastiri pasu sami
sebe, a stada mojega ne pasu;
9. Zato, pastiri, čujte riječ Gospodnju;
10. Ovako veli Gospod Gospod: evo me na te
pastire, i iskaću stado svoje iz njihovijeh ruku, i neću im dati više da pasu
stado, i neće više pastiri pasti sami sebe, nego ću oteti ovce svoje iz usta
njihovijeh i neće im biti hrana.
11. Jer ovako veli Gospod Gospod: evo me, ja
ću tražiti ovce svoje i gledati ih.
12. Kao što pastir traži stado svoje kad je
kod ovaca svojih raspršanijeh, tako ću tražiti ovce svoje i oteću ih iz svijeh
mjesta kuda se raspršaše kad bijaše oblačno i mračno.
13. I izvešću ih iz naroda, i pokupiću ih iz
zemalja, i dovešću ih u zemlju njihovu, i pašću ih na gorama Izrailjevijem
pokraj potoka i po svijem mjestima naseljenijem u zemlji.
14. Na dobroj paši pašću ih, i tor će im biti
na visokim gorama Izrailjevijem; ondje će ležati u dobrom toru i po obilatoj će
paši pasti na gorama Izrailjevijem.
15. Ja ću pasti stado svoje, i ja ću ih
odmarati, govori Gospod Gospod.
16. Tražiću izgubljenu, i dovešću natrag odagnanu,
i ranjenu ću zaviti i bolesnu okrijepiti; a tovnu ću i jaku potrti, pašću ih
pravo.
17. A vama, stado moje, ovako govori Gospod
Gospod: evo ja ću suditi između ovce i ovce, između ovnova i jaraca.
18. Malo li vam je što pasete na dobroj paši,
nego ostatak paše svoje gazite nogama svojim? i što pijete bistru vodu, nego
ostatak mutite nogama svojim?
19. A moje ovce pasu što vi nogama svojim
izgazite, i piju što vi zamutite nogama svojim.
20. Zato ovako im veli Gospod Gospod: evo me,
ja ću suditi između ovce debele i ovce mršave.
21. Što bocima i ramenima otiskujete i rozima
svojim bodete sve bolesne tako da ih razagnaste napolje,
22. Zato ću izbaviti stado svoje da ne bude
više grabež, i sudiću između ovce i ovce.
23. I podignuću im jednoga pastira koji će ih
pasti, slugu svojega Davida; on će ih pasti i biće im pastir.
24. A ja Gospod biću im Bog, i sluga moj David
knez među njima. Ja Gospod rekoh.
25. I učiniću s njima zavjet mirni, istrijebiću
zle zvijeri iz zemlje, i oni će živjeti u pustinji bez straha i spavaće u
šumama.
26. I blagosloviću njih i što je oko gore
moje, i puštaću dažd na vrijeme; daždi će blagoslovni biti.
27. I drveta će poljska rađati svoj rod, i
zemlja će rađati svoj rod; i oni će biti u svojoj zemlji bez straha, i poznaće
da sam ja Gospod kad polomim palice jarma njihova, i izbavim ih iz ruku onijeh
koji ih zarobiše.
28. I neće više biti plijen narodima, i
zvijeri zemaljske neće ih jesti, nego će živjeti bez straha i niko ih neće
plašiti.
29. I podignuću im biljku za slavu, i neće
više umirati od gladi u zemlji, niti će podnositi sramote od naroda.
30. I poznaće da sam ja Gospod Bog njihov s
njima, i oni, dom Izrailjev, da su moj narod, govori Gospod Gospod.
31. A vi ste stado moje, ovce paše moje, vi
ljudi, a ja sam Bog vaš, govori Gospod Gospod.
