Knjiga svetih tajni Enohovih
Ova knjiga dolazi iz izvjesnih rukopisa koji su nađeni u
Rusiji i Srbiji, i koliko je poznato sačavana je jedino u slavenskoj verziji. Malo
je poznato o njenom porijeklu, osim što sadašnja forma da je napisana negde na početku
hriščanske ere. Poslednji urednik bio je grk a mjesto uređivanja bio je Egipat.
Znanje o ovoj knjigi je bilo izgubljeno skoro 1200 godina, ali je korištena u
ranom hriščanstvu i od drugih.
Djelo odvodi čitaoca na krilima misli odliječe u tajanstvene
oblasti. Ovdje je nepoznato objašnjenje vječnosti sa pogledom na stvaranje,
čovjeka i moral. Kako je svijet stvoren u šest dana, tako istorija treba da se
završi u okviru 6000 godina (ili 6,000,000 godina), i ovo će biti slijeđeno sa
1000 godina mira, kad bude donešen balans sukoba moralnih snaga i kad ljudski
život dosegne idealno stanje. Tada će nastati 8-i konačni dan, kada vremena
više neće biti.
U djelu vrlo je očigledna u tom pogledu simbolika vezana za
stvaranje prvog čovjeka. Nastanak imena Adam može se razumeti u sklopu leksike
prilagođene grčkom jeziku. Kada Bog govori Enohu o stvaranju Adama, objašnjava
mu da je za to ime vezao četiri sastava koja potiču od četiri strane sveta: ''I
postavih mu ime od četiri sastava: od istoka, od zapada, od severa, od juga. I
postavih mu četiri zvezde naročite i nazvah mu ime Adam.'' Sami nazivi imena
sveta poredani izloćenim redosledom svojim početnim slovima u grčkom daju ime
prvog biblijskog čoveka: A – ''apatoli'', D – ''disi'', A – ''arkos'', M –
''mesemvria''.
U slovenskoj tradiciji ovaj apokrif je doživeo prerade, tako
da se pojavljuje u tri varijante: opširnoj, prelaznoj i skraćenoj.
I.
Način djelovanja sunca i mjeseca, astronomija, kalendar,
pogl. 15-17, 21. Kakav je svijet izgledao prije stvaranja, pogl. 24. Poglavlje
26 je naročito slikovito. Kako je Satana stvoren, pogl. 29
Živeo jednom čovek, veliki znalac, i Gospod ga zavoli i
primi, da bi on živeo najvišljim življenjem i bio svedok mudrih i velikih i
skrivenih i nedorečenih mogućnosti Boga Svemogučega, čudotvornih i slavnih i
svijetlih i mnogobrojnih mišljenja Božjih slugu, i nedodirljivog prijestolja
Gospodnjeg, i stepena i ukazanja duhovnih sila, i neopisive službe mnoštva
elemenata, i različitih ukazanja i neizrecivog pjevanja snaga Heruvima, i
vječne svjetlosti.
2 U vreme ono, reče Enoh, kada navrših 165 godina, rodi mi
se sin Metusal.
3 Potom poživeh 200 godina, i napuni mi se ukupno 365
godina.
4Prvog mjeseca, naročitog, prvog dana, ja Enoh,bejah u svom
domu sam. I počivah na odru svom spavajući.
5 I dok spavah, dođe velika žalost na moje srce. I rekoh:
''Plaču oči moje u snu, a ne mogu razumeti žalost. Eto, šta li će mi se
dogoditi?''
6 I javiše mi se dva muža prevelika veoma, kakve nikada ne
videh na zemlji. I beše lice njihovo kao sunce svetleće. Oči njihove kao sveće
goreše. Iz usta njihovih oganj izlažaše. Odeća im kao pena beše, a sa
različitim bojama, i pevaše. Krila im behu svetlija od zlata, ruke njihove
belje od snega.
7 I stajahu kraj glave odra mog. I pozvaše me imenom mojim.
8 A ja se probudih iz sna svog. I videh na javi muževe one
kako stoje kraj mene.
9 I ugledavši ih, poklonih im se i užasoh se. I obli lice
moje strah. I rekoše mi muževi:
10 ''Spokojan budi, Enoše, zaista se ne boj! Gospod večni
posla nas k tebi, i vidi, da evo ti danas ushodiš sa nama do nebesa. I reci
sinovima svojim i svoj deci doma tvog sve šta treba da čine bez tebe na zemlji
u domu tvom, i da nitko te ne traži sve dok te ne vrati Gospod k njima.''
11 I čuvši, požurih se da poslušam i iziđoh van iz doma
svog. I zatvorih vrata, kao što mi rekoše. I pozvah sinove svoje Metusalama i
Regima i Gajdada i ispričah im šta mi kazivahu muževi oni prečudni.
II.
Uvod. Enoh savjetuje svoje sinove.
''Poslušajte me, deco moja, ne znam kuda idem i šta će me
snaći! Sada deco moja, kažem vam, ne odstupajte od Boga uzalud. Pred licem
Gospodnjim hodite i zapovesti njegove čuvajte. Ne zamrzite molitve spasenja
vašeg, da ne uskrati Gospod trud ruku vaših. I ne lišite darova Gospoda, jer i
on ne lišava one koji sakupljaju riznice i prinose darove. Blagoslovite Gospoda
prvencima stada i prvencima vaše mladosti, i bićete blagosloveni u vekove. I ne
odstupite od Gospoda, i ne poklonite se bogovima pustošnim, bogovima koji ne
stvoriše ni nebo ni zemlju niti druge tvari, jer će oni, kao i oni koji im se
klanjaju, propasti. I neka ukrepi Gospod srca vaša strahom svojim. I sada, deco
moja, da me niko ne traži dok me ne vrati Gospod k vama.''
III.
Enohovo uznesenje, kako su ga anđeli uznijeli na prvo nebo.
Dok govorah sinovima svojim, pozvaše me muževi oni i uzneše
na krilima svojim i poneše na prvo nebo. I postaviše me na oblake. I gle,
kretoše! I naviše sagledah vazduh, i još naviše videh eter. I postaviše me na
prvo nebo. I pokazaše mi more preveliko, veće od mora zemaljskog.
IV.
Anđeli koji rukovode zvijezdama.
I dovedoše pred lice moje starešine i vladike zvezdanih
činova. I pokazaše mi 200 anđela koji vladaju zvezdama i ustrojstvom nebeskim,
i lete krilima svojim i obilaze sva lebdeća nebeska tela.
V.
I tu sagledah riznice snežne i ledene i anđele koji čuvaju
strašne riznice i skrovište oblaka, odakle izlaze i ulaze.
VI.
I pokazaše mi skrovišta rose, kao i masline, čiji izgled
beše veći od svakog lista zemaljskog. I videh anđele koji čuvaju skrovišta
njihova i koji zatvaraju i otvaraju.
VII.
Kako je Enoh uznesen u drugo nebo.
I uzeše me muževi oni i uzneše na drugo nebo. I pokazaše mi
i videh tamu veću od tame zemaljske. I sagledah bludnike koji su osuđeni da
vise na verigama, kako čekaju strašni sud. I ti anđeli behu tamnozračniji od
tame zemaljske. I neprestano plakahu po vazdan.
2 I rekoh muževima koji behu sa mnom:
''Zašto se muče ovi neprestano?''
Odgovoriše mi muževi:
''Ovi su prestupnici Gospodnji koji nisu poslušali zapovesti
Gospodnje, već svojom voljom postupahu i prestupiše zajedno sa knezovima
svojim, koji se nalaze na petom nebu.''
3 I bi mi ih žao veoma. I oni anđeli pokloniše mi se i
rekoše mi:
''Mužu Božiji, pomoli se za nas
Bogu!''
I odgovorih im i rekoh:
''Ko sam ja, čovek smrtan, da bi ja trebao moliti za anđele? Ko zna kuda ću otići ja sam i šta će
me sresti, ili ko će se pomoliti za mene?''
VIII
Uznesenje Enoha na treće nebo
I uzeše me otud muževi i povedoše me na treće nebo. I
postaviše me tamo, i pogledah dole,i vidjeh plodove tih mesta, mesto to je nepoznate lepote.
2 I videh sva drveta lepocvetna i plodove njihove zrele i
miomirisne. I sva hrana donesena od njih izobilno mirisaše.
3 I u sredini je drvo života na onom mestu gde počiva Gospod
kada ulazi u raj. I to drvo je neizrecive lepote i mirisa. I lepše je od svake
tvari postojeće. Odasvud zlatno i crveno izgledom, i vatroliko, i pokriva sav
raj. Ima svojstva svih drveta i svih plodova.
4 Koren mu je u raju na izlazu zemaljskom.
5 A raj je između propadljivosti i nepropadljivosti.
6 Iz njega ističu dva izvora. Iz jednog toči med i mleko, a
iz drugog ulje i vino. I račvaju se na četiri dela i teku tihim tokom ističući
u Edemski raj, između propadljivosti i nepropadljivosti.
7 I otud protiču deleći se na četrdeset delova, i razlivaju
se po zemlji, opet vračajući se krugu svom, kao i druge stihije vazdušne.
8 I nema tu drveta neplodnog. I svako drvo je mnogoplodno. I
čitavo mesto je blagosloveno.
9 I 300 anđela svetlih veoma, koji čuvaju raj, neprestanim
glasom i blagim pevanjem služe Gospodu po vazdan.
10 I rekoh:
''Koliko je lepo mesto ovo veoma!''
I rekoše mi muževi:
IX
Pokazivanje Enohu mjesta
pravednika i saosječajnih.
''Enoše, pravednicima je pripremljeno mesto ovo koji istrpe
svaku napast u životu svom, pošto ozlobiše dušu svoju, odvratiše oči svoje od
nepravdi, i postupiše pravedno i dadoše hleb gladnima, i nage pokriše odećom, i
podigoše pale, i pomogoše povređenim i sirotim koji iđahu bez poroka pred lice
Gospodnje i njemu jedinom služe. Njima je pripremljeno mesto ovo u nasleđe
večno.''
X.
Ovde je pokazano Enohu užasno mesto i različite muke.
I odvedoše me muževi ti na severnu stranu, i pokazaše mi tu
mesto strašno veoma, svakakve muke i mučenja. Na mestu tom je ljuta tama i magla
mračna. I nema tu svetlosti. I oganj mračan razgaraše se svagda. I reka ognjena
tečaše po čitavom mestu tom. Sa jedne strane oganj, a sa druge studeni led –
žeže i hladi. I tamnica ljutih videh veoma, i anđele mračne i nemilostive, koji
nošahu oružje nečuveno i mučahu bez milosti. I rekoh:
2 ''Gorko, gorko! Koliko je strašno mesto ovo veoma!''
3 I rekoše mi muževi:
''Mesto ovo, Enoše, pripremljeno je nečastivima, koji su
bezbožja zla činili na zemlji, čaranja, bajanja, gatanja besovska, koji se
hvale delima zlim svojim, koji kradu , lažu, preljubnici, ubice, zavide, mrze,
kradu duše ljudske potajno, guše nište i uzimaju imanja njihova i sami se
bogate od imovine tuđe varajući ih, koji mogoše nahraniti gladne, ali ih glađu
umoriše, koji mogoše obući nage, a oni ih svukoše, koji ne poznaše tvorca svog,
već pokloniše se bogovima bezdušnim i sujetnim, koji ne vide i ne čuju, koji
prave idole i klanjaju se rukotvorinama mrskim. Ovim svima pripremljeno je
mesto ovo u nasleđe večno.''
XI.
Enoh odveden na četvrto nebo gdje
su putanje sunca i mjeseca.
I uzeše me muževi oni i uzneše na četvrto nebo i pokazaše mi
sva kretanja i putovanja, i sve luče svetlosti sunčeve i mesečeve
2 I razmerih kretanja njihovih. I uporedih svetlost njihovu.
I videh da sunce ima sedmostruko veću svetlost od meseca.
3 Krug njegov na kolesnici svojoj jezdi kao vetar krećući se
prečudnom brzinom. I nema im pokoja.
4 Noć i dan putuju i vraćaju se, pračeni od četiri zvezde
velike, ima sunce sa desne i leve strane kolesnica i svaka od njih uz sebe po
hiljadu zvezda, imajući tako osam hiljada sa kojima sunce putovaše uvek.
5 I vodi ga danju petnaest milijardi anđela šestokrilih, i
noću hiljadu anđela, dajući mu oganj.
6 I šestokrili proizilaze sa anđelima pred sunčevim točkom u
vatreni oganj, i hiljade anđela pale sunce i daju svetlost.
XII.
O prečudnim sastavima sunca.
I ja pogledah i videh leteće djelove sunca, duhovi lete sa
izgledom dve ptice, jedna kao feniks, a druga kao halkedra, velika i čudna, lica
su im lavovska, noge rep i glava krokodilski. Boja njihova beše kao duge
nebeske, veličina njihova 900 mera, krila njihova anđeoska, svako po dvanaest
krila, koji vuku kolesnicu sunčevu, noseći rosu i vručinu, kako je zapovedio
Gospod.
2 Tako sunce se obrće i vraća, podiže u nebesa, i silazi na
zemlju sa svetlošću luča svojih.
XIII.
Anđeli uzimaju Enoha i stavljaju ga istočno od sunčevih
vrata.
I poneše me muževi ti na istok nebesa tih. I pokazaše mi
vrata kojima ulazi sunce u određeno vreme i po mesečevom obilasku čitave godine
i po časovima sabranim u dane i noći.
2 I videh šest vrata velikih otvorenih. I svaka vrata imahu
61 i četvrt stadije, što ispitivanjem izmerih. I tolika ispade veličina
njihova. I kroz njih izlazi sunce i ide na zapad kako bi obišlo i ušlo u svaki
mesec, i vraća se nazad od šest vrata prema redoslijedu sezona, Iz prvih vrata
izlazi 42 dana, iz drugih 35, iz trećih 35, i četvrtih 35, iz petih 35, iz
šestih 42. I opet se vraća po obilasku iz šestih vrata, ulazeći kroz peta vrata
35 dana, kroz četvrta 35, treća 35, druga 35 dana. I tako okončavaju se dani
svake godine po isteku četiri godišnja vremena.
XIV.
Odnose Enoha na zapad
I opet me uznesoše muževi oni na zapadna nebesa i pokazaše
mi šestoro vrata velikih, otvorenih na suprotnu stranu od istočnih. A kroz ta
vrata zalazi sunce čitavih 365 dana i četvrt.
2 Tako zalazi kroz zapadna vrata. I kada iziđe iz zapadnih
vrata i odvodi svetlost ispod zemlje, jer kruna svjetlosti je u nebesima sa Gospodom,
čuvana od 400 anđela koji venac njegov i odnesu Gospodu, a sunce okrene
kolesnicu svoju i provede bez svetlosti sedam časova noći, i provede pola puta
ispod zemlje, kad dođe na istok osmog časa noći, i donosi svijetlo, I osmog
časa noći donosi 400 anđela venac svjetlosti i venčaju ga, i sunce sija jače od
vatre.
XV.
Delovi sunca, Feniks i Halkedra pevaju.
I zapevaju mu stihove pomenuti feniks i halkedra. I zbog
toga sve ptice zatrepere krilima svojim, radujući se svetlodavcu, poju
glasovima svojim:
2 Dolazi svetlodavac i daje svetlost tvari svojoj. I sunce
sija i obasjava čitavu zemlju, I po raspoređivanju pokazaše mi put sunca.
3 i vrata kojima izlazi i zalazi. Ova vrata, koja Bog stvori
za časovna časoberija, velika su. Zbog toga je i sazdano veliko sunce, čiji
krug traje 28 godina i počinje opet iz početka.
XVI.
Uzimaju Enoha i stavljaju ga na istok putanje mjeseca.
Drugi put lune pokazaše mi muževi ti, sve putanje i obilaske
mjeseca, i dvanaest vrata večno okrenutih ka istoku. Kroz ta vrata izlazi i
ulazi luna po uobičajenom vremenu.
2 Ulazi kroz prva vrata umesto sunca tačno 31 dan, na druga
31, na treća 30, na četrvrta 30, na peta 31, na šesta 31, na sedma 30, na osma
31, na deveta 31, na deseta 30, na jedanaesta 31, na dvanaesta 28 dana.
3 Tako je i sa zapadnim vratima po obilasku i prema broju
istočnih vrata. Tako teče i završava se godina sa danima. Dana sunca je 365 i
četvrt, a godina lune 354, raspoređenih u dvanaest meseci po 29 dana. Ostaje po
dvanaest dana sunčevog kruga, koje su svake godine epakti lune.
4 A taj veliki krug drži 532 godina.
5 Četvrt dana je izostavljen tri godine, a u četvrtoj je
ispunjen, koji je 29.
6 Stoga oni su uzeti od nebesa tri godine i nisu dodani
broju dana, zbog promene vremena, kada istekne druga godina, dva nova meseca se
ispune, dva druga se smanjuju.
7 I kada se okončaju zapadna vrata, vraća se i odlazi na
istočna sa svojom svetlošću. Tako se kreće dan i noć po krugovima nebeskim, po
najdonjem krugu brže od vetrova nebeskih. I duhovi koji lete, svaki od tih
anđela ima po šest krila. Lunin krug ima sedam podela. Svaki obilazak ima po 19
godina.
XVII.
O pevanju anđela, koje je nemoguće opisati.
Usred nebesa videh vojnike naoružane koji služe Gospodu s
timpanima i orguljama i neprestanim glasom i prijatnim pevanjem, koje je
nemoguće opisati, ja sam uživao slušajući ih.
XVIII.
O uznesenju Enoha u peto nebo.
I uzeše me muževi ti i uzneše na krilima svojim na peto
nebo. I videh tu nebrojene vojnike, nazvane grigori. Lice im je ljudsko, a
veličinom su veći od čudovišta velikih. I lica su im namrštena, a usta uvek
mukla. I ne beše službe na petom nebu. I rekoh muževima koji su bili sa mnom:
2 ''Zbog čega su ovi namršteni veoma i lica njihova
neraspoložena i usta zamukla, i zašto nema služenja na ovom nebu?''
3 I rekoše mi muževi:
''Ovo su grigori, kojih se odvoji 200 hiljada od Gospoda sa
knezom svojim Satanailom. Iza njih su išli verižnici, koji su na drugom nebu,
potonuli u tamu veliku. Oni siđoše troje njih od prestola Gospodnjeg na zemlju
na Ermon i prekršiše obećanje na grebenu Ermonske Gore, vidješe kćeri ljudske
kako su dobre, i uzeše sebi žene, I
oskrnavi se zemlja delima njihovim. I žene ljudske veliko zlo čine u svim
vremenima veka ovog. Bezakonojući, mešaju se i rađaju divove i čudovišne velike
ljude i velika zla.
4 I zbog toga ih osudi Bog velikom osudom. I oni jadikuju
braći svojoj i kažnjeni će biti u dan veliki Gospodnji.''
5 I rekog grigorima:
''Ja videh braću vašu i dela njihova, i mučenje njihovo i
velika moljenja njihova. I ja se molih za njih, ali osudio ih je Gospod da budu
pod zemljom dok se ne skončaju nebo i zemlja u vekove.''
6 I rekoh:
''Zašto čekate svoju braću, i ne služite pred licem
Gospodnjim? Uspostavite službe vaše i služite pred licem Gospodnjim da ne
prognevite Gospoda Boga vašeg do kraja.''
7 Poslušaše savete moje i razgovaraše sa četiri čina na nebu
ovom, I gle!, dok stajah sa dvoje muževa, zatrubiše četiri trube istovremeno
zvukom snažnim. Zapevaše grigori jednoglasno i uziđe glas njihov pred lice
Gospodnje, žalosno utjecuči.
XIX
Enoh uznesen na šesto nebo.
I uzeše me otud muževi oni i uzneše me na šesto nebo. I
videh tu sedam četa anđela presvetlih i slavnih veoma. I lica njihova sijahu
više od luča sunčevih blistajući se. I ne beše razlike između lica ili držanja
ili izgleda odeće njihove. Ti činovi načelstvuju nad zvezdanim kretanjem,
sunčevim obilaskom, i mesečevim menama, i zemaljska dobročinstva.
2 I kad vide da neko zločini čini oni prave zapovedi, i
pouke, i slatkoglasna pevanja i svaku hvalu slavnu.
3 Tu su arhanđeli, koji su nad anđelima i nad svim živim
nebeskim i zemaljskim, i anđeli koji su nad svim vremenima i godinama, i anđeli
koji su nad rekama i morima, i anđeli koji su nad svakom travom i svakom hranom
datom svakom stvorenju, i anđeli koji su nad svakom dušom ljudskom, koji
zapisuju sva dela njihova i život pred licem Gospodnjim. I posred njih je šest
feniksa, i šest heruvima i šest šestokrilih. I pevaju svi jednoglasno. I nema
kraja pevanju njihovom niti se može opisati, i oni se raduju pred Gospodom pred
prijestoljem njegovim. I raduje se Gospod na podnožju svom.
XX.
Dalje vode Enoha na sedmo nebo.
I podigoše me otud muža dva i uzneše na sedmo nebo. I videh
tu svetlost preveliku i svu ognjenu vojsku velikih arhanđela i bestelesne sile,
i gospodstva, načala, vlasti, heruvima i serafime, prestole i mnogookih, devet
pukova i svetlostojanje ioanitskom (omiljeno). I uplaših se i ustreptah strahom
velikim. I uzeše me muževi i povedoše usred njih. I rekoše mi:
2 ''Osmeli se, Enoše, ne boj se!''
I pokazaše mi Gospoda izdaleka kako sedi na prestolu svom
previsokom. Za šta je tamo na desetom nebu, odkad Gospod živi ovde?
3 Na desetom nebu je Bog, na hebrejskom jeziku on je zvan
Aravat.
4 I svi vojnici nebeski pristupiše svrstavši se u deset
stepeni po činovima. I pokloniše se Gospodu. I opet odstupiše na mesta svoja u
radosti i veselju, u svetlosti bezmernoj pevajući pesme tihim i krotkim
glasovima. A slave mu posluživahu ne odstupajući ni noću ni danju, stojeći pred
licem Gospodnjim i ispunjavajući volju njegovu.
XXI
Anđeli ovde ostavljaju Enoha, na kraju sedmih nebesa, i
odlaze od njega neviđeni.
Heruvimi i serafimi opkoljavahu presto. I šestokrili i
mnogooki ne odilaze, stoje pred licem Gospodnjim čineći njegovu volju, i pokrivahu presto njegov pevajući tihim glasom
pred licem Gospodnjim: ''Svet, svet, svet, Gospod nad Vojskama, nebesa i zemlja
su puni Tvoje slave.''
2 I kada videh sve to, rekoše mi muževi:
''Enoše, dovde nam je zapoveđeno da te dopratimo.''
I odoše od mene muževi i pritom ih ne videh.
3 Ja ostadoh sam na kraju sedmih nebesa. I uplaših se i
padoh na lice svoje. I rekoh u sebi:
''Jao meni, šta me snađe!''
4 I posla Gospod jednog od slavnih svojih arhanđela,
Gavrila, Reče mi:
''Osmeli se, Enoše, ne boj se! Ustani i pođi sa mnom i stani
pred lice Gospoda zauvek.
5 Odgovorih mu i rekoh u sebi:
''Gospode moj, pobeže duša moja iz mene od straha i trepeta.
Pozovi k meni muževe koji me dovedoše do mesta ovog, jer se u njih uzdam i s
njima ću doći pred lice Gospodnje.''
6 I uhvati me Gavrilo kao što uzima vetar list. Uze me i
postavi pred lice Gospodnje.
7 I ja videh osmo nebo, koje se zove na hebrejskom Muzalot,
mijenjač doba, i suše, i kiše, i dvanaest znakova zodiaka, koji su iznad sedmog
neba.
8 Kako sam video osmo nebo,koje je zvano na hebrejskom
Kuhavim, gdje su nebeske kuće dvanaest znakova zodijaka.
XXII.
Na desetom nebu arhanđel Mihail vodi Enoha pred lice
Gospodnje.
Na desetom nebu, Aravotu, vidjeh lice Gospodnje,kao željezo
usijano u vatri, i koje izbacuje iskre, i gori.
2 I gledah Gospoda u lice. I lice njegovo beše silno i
preslavno, čudesno i preužasno, strašno i prestrašno.
3 Ko sam ja da ispričam o neobjašnjivom biću Gospodnjem i
licu njegovom predivnom i neizrecivom, i liku njegovom mnogoučenom i
mnogoglasnom, i o prevelikom i nereukotvorenom prestolu Gospodnjem, o stajanju
heruvimskih i serafimskih vojnika oko njega, o neućutnim pevanjima, i izgledu
lepote njegove nepromjenjive, i neizrecivosti i veličini slave njegove!
4 I padoh ničice i poklonih se Gospodu. I Gospod ustima
svojim reče meni:
5 ''Osmeli se, Enoše, ne boj se! Ustani i stani pred lice
moje u vekove.''
6 I podiže me Mihailo, arhistrateg Gospodnji, i dovede me
pred lice Gospodnje.
7 I reče Gospod slugama svojim osmotrivši ih:
''Da pristupi Enoh stojeći pred licem mojim u vekove.''
I pokloniše se slave Gospodu i rekoše:
''Neka Enoh ide po reči tvojoj!''
8 I reče Gospod Mihailu:
''Priđi i svuci Enohu zemaljsku odeću i pomaži ga uljem
blagim mojim. Obuci ga u odeću slave moje.''
9 I tako učini Mihailo kako reče njemu Gospod. Pomaza me i
obuče. Izgled ulja onog beše svetliji od svetlosti velike. I ulje njegovo kao
rosa blaga, i miris njegov kao smirna, i kao luče sunčeve blistaše se. I
pogledah se i bejah kao jedan od slavnih njegovih, i ne bejah sa vidljivom
razlikom.
10 I pozva Gospod jednog od arhanđela svojih po imenu
Pravuil, koji beše po umu brži od ostalih arhanđela, i zapisivaše sva dela
Gospodnja. I reče Gospod Pravuilu:
11 ''Iznesi knjige iz riznica mojih i uzmi trsku brzog pisanja
i daj Enohu i pokaži mu knjige.''
XXIII
O Enohovom pisanju, kako je opisao svoja čudesna putovanja i
nebeske pojave i napisa 366 knjiga.
I požuri Vrevoil i donese mi knjige svečane i mirisne i dade
mi trsku brzopisanja iz ruku svojih. I pokaza mi o svim delima na nebesima, i
na zemlji, i na moru, i o svim prelascima i pokretima stihija i tutanju života
njihovog, i suncu, i luni, i zvezdama, i kretanju promena njihovih, i vremenu,
i godinama, i danima, i časovima, i podizanju oblaka, izlasku vetrova,
anđeoskom broju, i pesmama, naoružanim vojnicima, i svakoj stvari ljudskoj, i
svakom jeziku za pesme, i životu ljudi, i zapovesti, i pouci, i slatkoglasnom
pevanju i svemu što treba da naučim. Pokazivaše mi Pravuil 30 dana i 30 noći, i
ne učutaše usta njegova govoreći.
A ja ne počinuh zapisujući sva znamenja. I kada se okonča 30
dana i 30 noći,
2 I reče meni Pravuil:
''To je koliko ti rekoh i zapisah. Sedi i zapiši duše još
nerođenih i rođenih ljudi i mesta njihovog rasporeda doveka, jer je za svaku
dušu određeno mesto još pre zemaljskog stvaranja.''
3 I sedoh još dvostruko po 30 dana i 30 noći i ispisah sve
znano. I napisah 366 knjiga.
XXIV.
O velikim tajnama Božjim, koji Bog otkriva i govori Enohu, i
govori s njim lice u lice.
I pozva me Gospod i reče mi:
''Enoše, sedi sa moje leve strane sa Gavrilom.''
2 I poklonih se Gospodu. I reče mi Gospod:
''Enoše, štogod vidiš da stupa i kreće se stvoreno je od
mene. A ja ću ti razotkriti sve od početka kako stvorih od nebića biće i od
nevidljivog vidljivo.
3 Niti anđelima mojim razotkrih tajne moje, niti im ispričah
podizanja njihova, niti za moje beskonačne i nerazumne misleće tvari, i
stvaranje, koje ću tebi otkriti danas.
4 Ranije, dok ne beše sve vidljivo, ja se sam kretah kroz
nevidljivo, kao sunce od istoka na zapad i od zapada na istok,
5 ali i sunce ima pokoj svoj. A ja ne nađoh pokoja, jer
bejah svega tvorac. I namislih da postavim osnovu, da stvorim tvar vidljivu.
XXV.
Bog govori Enohu, kako od najniže tame je postalo vidljivo i
nevidljivo.
I zapovedih da siđe u najniže nizine jedan od nevidljivih i
da postane vidljiv. I siđe Adoil, prevelik veoma. I osmotrih ga i, gle, u telu
on imaše svetlost veliku.
2 I rekoh mu:
''Oslobodi se, Adoile, i učini da se vidljivo rodi iz
tebe.''
3 I oslobodivši se, iziđe svetlost prevelika, a ja bejah
usred svetlosti. I kako se nosaše svetlost i iz nje se rodi svetlost i izađe
vek veliki, javljajuči o svim tvarima koje ja pomislih stvoriti.
4 I videh kako je dobro.
5 I postavih sebi presto i sedoh na njega. I svetlosti
rekoh:
''Iziđi ti iznad prestola i utvrdi se i budi osnova višnjem
svetu.''
6 I nemaše nad svetlošću ničeg drugog. I opet se podigoh
pogledavši od prestola mog.
XXVI.
Bog poziva iz najniže nizine drugi put da Arhas, težak i
veoma crven izađe.
I ja pozvah najniže drugi put i rekoh: 'Neka izađe Arhas'',
i on izađe težak i nevidljiv.
2 Iziđe Arhas, tvrd i težak i crn veoma.
3 I rekoh:
''Oslobodi se, Arhase, i neka se vidljivo rodi iz tebe!''
I oslobodivši se, iziđe vek taman, prevelik veoma, noseći
tvar donjih svetova svih.
I videh da je dobro. I rekoh mu:
4 ''Siđi ti dole i utvrdi se.''
I postade osnova donjeg sveta. I ne beše pod njim tamom
ničeg drugog.
XXVII.
Kako je Bog utvrdio vodu, i okružio je svetlom, i utvrdio je
na sedam otoka.
I zapovedih da se uzme od svetlosti i od tame i rekoh:
''Budi široko i obavijeno svetlošću!''
I to raspostreh i postade voda. I prostreh iznad tame, i
ispod svetlosti. I tako vode utvrdih, to jest bezdane. I okružih vodu svetlošću
i stvorih sedam krugova unutra. I izobrazih ih kao kristal, mokro i suvo, to
jest staklo i led – opkoljavanje voda drugim stihijama. I pokazah svakom svoj
put sa sedam zvezda, svaka od njih na svom nebu, tako da se kreću. I videh da
je dobro,
2 i razdelih između svetlosti i tame, to jest posred vode
tamo i tamo, i rekoh svetlosti:
''Budi ti dan!''
I zapovedih tami da bude noć. I bi veće, i bi jutro. To je
prvi dan.
XXVIII.
Sedmica u kojoj Bog pokazuje Enohu svu svoju mudrost i moć,
kroz svih sedam dana, kako je stvorio nebeske i zemaljske snage i sve kretajuće
stvari do čovjeka.
Tako utvrdih nebeske krugove i rekoh da se sabere donja
voda, koja je pod nebesima, u jedno okupljanje i da ispare valovi njeni. I bi
tako.
2 I od valova stvorih kamenje tvrdo i veliko. I od kamenja
stvorih suvo i nazvah ga zemljom. I usred zemlje načinih provaliju, to jest
bezdan. More sakupih na jedno mesto i svezah ga jarmom.
3 I rekoh moru:
''Dajem ti oblast večnu i da ne izlaziš iz svojih voda.''
4 I tako postolje osnovah iznad voda. Ovaj dan nazvah sebi
prvosazdani. Tada bi veče, i ponovo jutro. I bi dan drugi.
XXIX.
Tad posta veče, i potom opet jutro, i bi drugi dan.
(Ponedeljak je prvi dan) Vatrena tvar.
I svim, pak, svojim nebeskim stvarima stvorih ognjanu
prirodu. Pogleda oko moje na neravnine i na mnogo žestoko kamenje. I od
odbleska oka mog munja primi vodenu prirodu. I oganj u vodi i voda u ognju,
niti se ovaj ugasi, niti on ovu isuši. Zbog toga je munja oštrija od sunčevog
zraka, mekše od vode i tvrđe od kamenja žestokog.
2 I iz kamenja usekoh oganj veliki i iz ognja stvorih činove
bestelesnih vojnika od deset anđela, i oružja njihova ognjena, i odeću njihovu
– plamen gorući. I zapovedih da svako ostane u svom činu.
Ovde Satanailo sa
svojim anđelima je izbačen sa visina.
3 A jedan od činova arhanđelskih odvoji se sa činom koji je
bio pod njim, obuzet bolesnom mišlju da postavi presto svoj iznad oblaka, nad
zemljom, i da postane ravan mojoj sili.
4 I zbacih ga sa visine sa anđelima njegovim. I započe
leteti po vazduhu iznad bezdana. I uredih tako sva nebesa, i bi dan treći.
XXX.
I tad stvorih sva nebesa, i bi dan treći. (Utorak)
I trećeg dana zapovedih zemlji da obraste u drveće veliko i
gore, svakakvu travu slatku i svako seme koje se seje. Zasadih raj i zatvorih
ga i postavih oružnike, plamene anđele. I tako stvorih zemlji obnovu.
2 I bi veče, i bi jutro, dan četvrti.
3 (Srijeda) I četvrtog dana zapovedih da budu svetila velika
na krugovima nebeskim.
4 Na prvi i najviši krug postavih zvezdu Kronos, na drugi,
niže, postavih Afroditu, na treći Aris, na četvrti Sunce, na peti Zevsa, na
šesti Jermis, na sedmi manji od Lune. I manjim zvezdama ukrasih aer donji.
5 I na dolje postavih sunce da svetli danju, a lunu i zvezde
da sijaju noću.
6 I sunce da se kreće nad svačijim životom (znakom zodijaka)
i kojih ima dvanaest mesečnih obilazaka. I dadoh im imena i početak njihovog
kretanja, i novorođenja njihovog i časove obilaska.
7 I tada bi većer, i bi jutro, dan peti.
8 (Četvrtak) I petog dana zapovedih moru, i porodi ribe, i pernate
ptice raznolike, i svakakve životinje koja puzi po zemlji i hoda po njoj
četvoronoške i para po vazduhu, muški pol i ženski, i svaku dušu kojom diše
svaki stvor.
9 I bi veče, i bi opet jutro, dan šesti.
10 (Petak) I šestog dana zapovedih mojoj mudrosti da stvori
čoveka iz sedam sastava: telo njegovo od zemlje, krv njegovu od rose, oči
njegove od sunca, kosti od kamena, um njegov od brzine anđeoske i oblaka, žile
njegove i dlake od trave zemaljske, dušu njegovu od duha mog i vetra.
11 I dadoh mu sedam svojstava: sluh tela, vid očiju, duševni
osečaj, žile za dodir, krv za ukus, kosti za izdržljivost, pomisli sladost.
12 Ovu umnu reč pomislih da kažem: od nevidljive i vidljive
prirode, od obojega, stvorih čoveka – smrt i život i slike, on pozna reč kao
nekakva nova tvar – u velikom malo i, opet, u malom veliko. I na zemlji ga
postavih drugim anđelom, časnog, i velikog i slavnog. I postavih ga carem na
zemlji, imajući moju mudrost. I ne beše mu sličnog na zemlji od postoječih
tvari mojih.
13 I postavih mu ime od četiri sastava: od istoka, od
zapada, od severa, od juga. I postavih mu četiri zvezde naročite i nazvah mu
ime Adam. I dadoh volju njegovu i ukazah mu na dva puta: na svetlost i na tamu.
I rekoh njemu:
14 ''Evo ti dobro, a evo ti i zlo!''
Htedoh da saznam ima li ljubav prema meni, ili mržnju, da se
javi u rodu njegovom neko ko me voli.
15 Jer ja videh prirodu njegovu. On ne poznavaše prirodu
svoju i zbog tog neznanja nastade težak prestup dok sagreši. I rekoh:
''Po sagrešenju šta je drugo osim smrti?''
16 I postavih njemu senku i usadih san, i zaspa. I uzeh mu
dok je spavao rebro i stvorih njemu ženu i sa ženom da dođe njemu smrt. I uzeh
poslednje slovo njegovo i dodah joj ime Majka, to jest Eva. Adam – Mati – Eva.
XXXI.
Bog daje raj Adamu, i daje mu zapovijed da vidi otvorena
nebesa, i da vidi anđele kako pevaju pesmu pobjede.
ADAM je imao život na zemlji, i ja stvorih vrt ogradu u Raju
na istoku, da bi on pazio na zavjet i držao se zapovijedi.
2 I ostavih nebesa otvorena nad njima da bi gledali anđele
koji pevaju pesme pobedne, I svetlost neugaslu.
3 Kako on beše uvek u raju. I shvati đavo da drugi svet hoću
stvoriti, u komu bi se povinovao Adamu na zemlji i zavladao i carevao nad njim.
4 Đavo je zli demon iz donjih mesta, jer kada izbeže sa
nebesa postade sotona, kome beše ime Satanail. Time se razlikovaše od anđela.
Prirodu ne promeni, već ćud, kao što je ćud pravednih i grešnih.
5 I svojim razumom počini greh, kao što sagreši i ranije. I
zbog toga pomisli zlo Adamu. Sa likom lopova uđe u raj i prevari Evu. Adama se
ne dotače.
6 Ali ja prokleh neznanje. Ono koje pre blagoslovih, ne
prokleh ga, a ono koje ranije ne blagoslovih, i njega ne prokleh. Niti čoveka
prokleh, niti zemlju, niti druge tvari, već ljudske zle plodove, i ta dela.
XXXII.
Nakon Adamovog greha Bog ga šalje dalje u zemlju 'odakle ga
uzeo' ali ne želi da ga upropasti u godinama svim koje dolaze.
I Ja rekoh mu:
''Zemlja si i u zemlju ćeš otići. Od nje te uzeh i neću te
pogubiti, već ću te poslati odkud te uzeh.
2 Otud ću te moći uzeti opet na
mom drugom dolasku.''
3 I blagoslovih sve moje tvari,
vidljive i nevidljive. I Adam bi pet i pola sata u raju.
4 I blagoslovih dan sedmi koji je
Subota, u koji počinuh od svih dela mojih.
XXXIII.
Bog pokazuje Enohu doba ovog
sveta, njegovo postojanje od 7000 godina, i 8000 godina je kraj, niti godina,
ni mjeseci, ni sedmica, ni dana.
A osmog dana položih u taj osmi
dan bude prvo prvosazdanje moje nedelje, da se kreće u obliku sedam hiljada i
osam hiljada, da bude nedelja na početku, kao i prvi dan nedelje, da se uvek
vraća nedelja kao osmi dan.
2 I sada, pak, Enoše, koliko ti
ispričah, i koliko razume, i koliko vide na nebesima, i koliko vide na zemlji,
i koliko napisah u knjigama, naumih da stvorim premudrošću mojom, i stvorih od
gornje osnove do donje i do kraja. I nema savetnika niti naslednika mom
saznanju.
3 Ja sam sam, večan i
nerukotvoren. Bez promene.
4
Misao moja mi je savetnik, mudrost moja, i reč moja delo je. I oči moje
gledaju na sve. Što pogledam, to ustrepti od straha.
5 Ako li se odvrate od lica mog,
to se sve istrebi.
6 Prepusti um svoj , Enoše, i
spoznaj rečeno i uzmi knjige koje ti sam ispisa.
7 Daću ti Samuila i Raguila, koji
te dovedoše k meni. Siđi na zemlju i ispričaj sinovima svojim šta rekoh tebi i
šta vide od donjih nebesa do prestola mojeg. Sve vojske.
8 ja stvorih i sve sile. I nema
onoga ko mi se suprotstavlja i ne pokorava mom jednovlašću, jer se svi
pokoravaju mom jednovlašću i služe mojoj vlasti.
9 I daj im knjige rukopisanja
tvog, da pročitaju svi i da poznaju mene, tvorca svog. I razumeće oni da nema
drugog osim mene.
10 I neka razdaju knjige
rukopisanja tvog deci dece, i rodu roda i srodnicima srodnika.
11 I daću ti , Enoše, zastupnika
mojeg, arhistratiga Mihaila za rukopisanje tvoje i rukopisanje očeva tvojih
Adama i Sita, i Enosa, Kajnana, Maheleila i Jareda, oca tvog. neće ih istrebiti
do poslednjeg veka, jer ja zapovedih anđelima mojim Ariuhu i Pariuhu da budu na
zemlji čuvari njihovi. I zapovedih da za vreme bdiju nad njima da ih ne pogube
u budućem potopu, koji ću učiniti u rodu tvom.
XXXIV.
Bog osuđuje idolopoklonike i
sodomske bludnike, i i donosi Potop zato na njih.
Ja poznah zlobu ljudsku kako
odbaciše moje zapovesti i ne poneše jaram koji ja pripremih njima. I odbaciše
oni jaram moj i uzeše drugi jaram i posejaše semena pustošna i ne boje se Boga,
ne pokloniše se meni, već pokloniše se bogovima sujetnim. I odgurnuše moje
jedinstvo. I sva zemlja sagreši nepravdama, neistinama i uvredama, odvratnim
pohotama i preljubama i zlom služenju, nečistim poročnostima što je odvratno za
opisati.
2 I zbog toga ja ću navesti potop
na zemlju i zemlja će sama propasti u velikoj tami.
XXXV.
I ostaviću muževe pravedne od
plemena tvog sa čitavim domovima njihovim, koji će postupati po volji mojoj. I
od semena njihovog nastaće zatim rod drugi veliki,ali i među njima mnogi će
nesiti biti veoma.
2 I u potomstvu roda tog pojaviće
se knjige rukopisanja tvog i otaca tvojih, i pokazače im čuvare zemaljske –
muževe verne, ugodnike moje, koji imena mog ne prizivaju naprazno.
3 I one će govoriti rodu onom, i
proslaviće se, poštovane, napokon, više nego ranije.
XXXVI.
Bog zapoveda Enohu da živi na
zemlji 30 dana, da da uputu svojim sinovima i svoje djece djece. Nakon trideset
dana on je ponovo uzet u nebo.
A sada, Enoše, dajem ti rok od
narednih 30 dana da se vratiš u dom svoj, da ispričaš sinovima svojim sve, kao
i deci doma tvog sve o meni. Da slušaju što si ti rekao i pročitao i da
razumeju da nema drugog osim mene.
2 I svi da čuvaju zapovesti tvoje
i da počnu čitati i prepisivati knjige rukopisanja tvog.
3 I posle 30 dana ja ću poslati
anđela mog po tebe da te uzme sa zemlje i od sinova tvojih dovede meni.''
XXXVII.
God poziva anđela.
I pozva Gospod jednog od starijih
anđela, strašnog i groznog, i postavi ga kraj mene. I izgled anđela tog beše
beo kao sneg i ruke njegove behu kao led i imahu studen veliku. I zamrznu lice
moje te ne osetih strah Gospodnji i ne beše moguće da osetim oganj peći,
vručinu sunčanu i mraz vazdušni.
2 I reče mi Gospod:
''Enoše, ako se ne smrzne lice
tvoje ovde, neće moći da gleda svaki čovek lice tvoje.''
XXXVIII.
Matusal nastavlja imati nadu i
čeka oca Enoha na odru danju i noću.
I reče Gospod muževima onim koji
me dovedoše ranije:
''Da siđe Enoh na zemlju sa vama
i sačekajte ga do urečenog dana.''
2 I postaviše me noću na postelju
moju.
3 I Metusalam čekaše na povratak
moj danima i noćima, stražareći kraj postelje moje. I užasnut beše kada ću moj
dolazak. I rekoh mu da siđu sva deca doma mog, a ja ću im govoriti.
XXXIX.
Enohovo sažaljivo savjetovanje
svojih sinova sa suzama i žalopojkama, dok im govoraše.
''Slušajte, deco moja, moji
voljeni, čujte savjet svoga oca, šta je po volji Gospodnjoj.
2 Ja pušten jesam danas k vama da vam ne iz
svojih usta, već iz usta Gospodnjih govorim kako je bilo, i kako je sada i kako
će biti do dana sudnjeg.
3 Slušajte, deco moja, ne iz usta
mojih da vam javljam, već iz usta Gospodnjih, koji me pusti k vama. Vi ćete,
tako, slušati reći moje iz usta mojih sve do poslednjeg čoveka, a ja ću slušati
iz usta Gospodnjih oganj njihov, jer usta Gospodnja su već ognjena, a anđeli
njegovi plamen izlazeći. A vi, deco moja, vidite lice moje koje vam je slično
poslednjem čoveku. Ja znalac, pak, jesam lica Gospodnjeg, koje je kao železo
ognjem usijano, iskre ispuštajući.
4 A vi gledate oči moje kao
znamenje ljudsko, a ja gledah oči Gospodnje kao luče sunčeve, koje sijanjem
užasavaju oči ljudske.
5 A vi, deco moja, vidite desnicu
moju koja vam pomaže, koja je jednaka vašoj, ljudskoj, a ja videh desnicu
Gospodnju, koja pomagaše meni, ispunjavajući nebo.
6 Vi, pak, vidite veličinu tela
mog, a ja videh bezmernu veličinu Gospodnju, prikladnu, a njoj nema kraja.
7 Vi slušate reči usta mojih, a
ja slušah Gospodnje reči kao grom veliki u neprestanom kovitlanju oblaka.
8 I sada, deco moja, slušajte
besedu oca zemaljskog. Strašno i jadno je stati pred lice cara zemaljskog, jer
volja careva je smrt, i volja careva je život. Utoliko je strašnije i jadnije
stati pred lice cara careva i zemaljskih i nebeskih vojnika. Ko da stoji sa
beskonačnom onom slabošću?
XL.
Enoh opominje svoju djecu o
stvarima sa Gospodnjih usana, kako je video i čuo i zapisao.
Sada, dakle, deco moja, ja sve
znam, nešto iz usta Gospodnjih, a nešto oči moje videše od početka do kraja, i
od kraja do povratka.
2 Ja sve znam i sve napisah u
knjige. Nebesa, i krajeve njihove, i prostranstva njihova, i svu vojsku i
kretanja njihova
3
ja izmerih i opisah zvezde veliko mnoštvo bezbrojno njih.
4 Koji čovek može sagledati
preokrete i obilaženja njihova, jer ni anđeli ne znaju broja njihovog?
A ja imena svima napisah.
5 Sunčev krug ja izmerih, i luče
njegove izbrojih u sate, i put njegov kroz sve mesece, i izlaske njegove i sva
kretanja. Imena njihova ja napisah. Lunin krug ja izmerih, i kretanje njegovo
po svim danima, i uštape njegove koje taji svakog dana i svakog časa. Položih
četiri vremena, i od vremena načinih četiri kruga, i u krugove položih godine,
položih mesece, i u mesece različite dane, i kod dana razmerih časove.
Izbrojih i ispisah ja sve.
Pročitah čime se hrani na zemlji, i svako seme koje da sejemo i da ne
sejemo,koje raste na zemlji, i o svim zasadimo, i svakoj travi, i svakom cveta,
i miomirisima njihovim i imenima njihovim. I staništa oblaka, i ustanovljenja
njihova, i krila njihova, i kako nose kišu, i kapi kišne.
6
ja sve ispitah. I napisah o udaru groma, i o munji. I pokazaše mi
ključeve i čuvare njihove, i zalazak, i izlazak njihov, kako se, pak, kreću na
merenje, čime se penju i čime spuštaju da se ne bi zbog teških uza i jarosti
srušili oblaci gnevni i uništili sve na zemlji.
7 Ja zapisah o skrovištvima
snažnim, i riznicama leda i vazduha studenog. I saznadoh im vremena kako
ključari njihovi pune njima oblake, a da ne isprazne riznice njihove.
8 Ja zapisah tajne odaje vetrova
i sačuvah i videh kako ključari njihovi nose vage i mere, i najpre stavljaju na
vagu i mere, a onda ispuštaju znalački na sve zemlje da se snažnim duvanjem
zemaljskim ne uskolebaju.
9 Ja premerih svu zemlju i gore
njihove, i brda, i polja, i drveta, i kamenje, i reke i sve što postoji. Ja
zapisah visinu od zemlje do sedmog nebe i dole do ada najnižeg. I mesto suda i
ad preveliki otvoriše, gde plakahu.
10 I videh kako sužnji čehahu sud
bezmerni.
11 I upisah sve sudije koje
suđahu, i svaku presudu njihovu i sva dela njihova.
XLI.
Kako je Enoh oplakivao Adamov
grijeh.
I videh sve ranije pradedove od Adama i Eve. I
uzdahnuh i plakah. Jao, pogibelji beščašća njihovog!
2 ¨O, teško meni, mojoj nemoći
mojih predaka! I pomislih u srcu svom i rekoh:
3 ''Blažen je čovjek koji se nije
rodio, ili koji se rodio ali nije sagrešio pred licem Gospodnjim da bi došao na
mesto ovo i poneo jaram mesta ovog!''
XLII.
Kako je Enoh video čuvare
ključeva i čuvare vrata pakla kako stoje.
I videh ključare i stražare vrata
adovih kako stoje kao aspide velike. I lica su njihova kao sveće iskapape, i
oči njihove kao žeravice, i zubi im oštri, obnaženi do prsiju njihovih, i videh dela Gospodnja kako su ispravna, dok
dela čoveka neka su dobra, a druga loša, i po delima se vidi oni koji čine zlo.
I govorah im u lice njihovo:
''Kako bih da vas ne gledam, niti iskusim dela vaša, niti pleme moje da
kogod dovede vama! Kako su malo pogrešili u ovom životu, a u večnom životu
svagda stražare!''
Ja iziđoh na istok u raj edenski, gde je pripremljen pokoj
pravednicima. I otkriven je od trećeg neba i zatvoren od sveta ovog. I stražari
su postavljeni na prevelikim vratima na izlasku sunca. Anđeli plameni pevaju
pesme neućutne, pobedne, radujući se dolasku pravednika. U najnovijem izlasku
dovedoše Adama sa pradedovima i tu ih uvedoše da se raduju,kao što čovek pozove
voljene svoje da obeduju sa njim, i oni dođu sa radošću i razgovaraju pred
palatom čoveka onog, sa radošću čekajući obed njegov slatkih naslada, i
bogatstva neizmernog i radosti velike u svetlosti i u životu večnom.
A ja vam govorim, deco moja, blažen je onaj koji se boji imena
Gospodnjeg i pred licem njegovim ispovedi krivicu, i učini darove sa strahom i
u životu ovom poživi pravo i umre.
Blažen je koji učini sud pravedan ne nagrade radi, već zbog pravde,
niti čeka korist od neke stvari, korist njemu ide od suda nelicemernog.
Blaženi su oni koji odenu nage haljinom i gladnima daju hlaeb svoj.
Blažen je onaj koji sudi sud pravedan, koji sirote, i udovice i sve
ponižene pomaže.
Blažen je onaj koji se vrati sa puta prolaznog sveta ovog sujetnog i
hodi po putu pravom, koji vodi u onaj život beskonačni.
Blažen je onaj koji seje seme pravedno, te će požnjeti sedmostruko.
Blažen je onaj u kome je istina i koji govori istinu iskrenošću svojom.
Blažen je onaj kome je milost u ustima i krepost u srcu.
Blažen je onaj koji razume svako delo Gospodnje stvoreno Bogom, i
proslaviće ga, jer su dela Gospodnja prava, a dela ljudska – jedna su dobra, a
druga zla, i u delima se prepoznaju hulolažnici.
XLIII.
Enoh pokazuje svojoj deci kako je
izmerio i napisao Božji sud.
Ja moja deco, izmerih i opisah
svako delo i svaku meru i svaku pravedni sud.
2 Kako jedna godina je bolja od
druge, tako je i čovjek časniji od drugih, neki po posjedu, neki po mudrosti
srca, zbog znanja, neki zbog lukavosti, po tišini usana, drugi po čistoći, neki
po snagi, drugi po nježnosti, neki po mladosti, drugi po oštroumnosti, neki
izgledom tijela, drugi po osječajnosti, nea se čuje svukud, ali nema boljeg od
onog koji se plaši Boga, on će biti slavan u vremenu što dolazi.
XLIV.
Enoh upućuje sinove, da oni ne
grde lice čovjeka, velikog ili malog.
Gospod rukama svojim stvori
čoveka prema izgledu lica svog, od malog do velikog.
2 I ko uvredi lice čovečije,
uvredio je lice Gospodnje, i gnuša se lice Gospodnje. Ko prezre lice čovečije,
prezreo je lice Gospodnje. Ko čini gnev svakom čoveku bez pakosti, sačekaće ga
veliki Gospod. Ko pljuje na lice čovečije porugu, sačekaće ga Gospod na velikom
sudu.
Blažen je čovek koji ne okreće
srce svoje zlobom na svakog čoveka i pomaže osuđenom, i podiže skrušenog, i
čini milost kome je potrebna, jer u dan velikog suda svaka mera i sve vage i
terazije stajaće kao na trgu, to jest na mere će se okačiti i na njima će
stajati i poznaće svako meru svoju i po meri će primiti nagradu svoju.
XLV.
Bog pokazuje kako ne želi ljudske
žrtve, niti paljenice, već čista i pokajnička srca.
Ko se pobrine i čini uvek pred
licem Gospodnjim,to će i Gospod biti blaži kod dela njihovih i učiniće njemu
sud pravi.
2 Ko umnoži svetilnik pred licem
Gospodnjim, i Gospod će umnožiti riznice carstva svog višnjeg.
3 Ne traži Gospod hleba, ili
sveću, ili brava, ili goveda, ili druge neke žrtve – to ne, već traži srca
čista i svakom čoveku iskušava srce.
XLVI.
Kako zemaljski vladari ne primaju
loše i nečiste darove, i koliko više Bog ne prima odvratne nečiste darove, već
šalje ih dalje sa gnjevom i ne prima takve darove.
ČUJTE, moj narode, i uzmite
riječi sa mojih usana.
2 Ako ko caru zemaljskom prinosi
bilo koji dar, pomišljajući na neverstvo u srcu svom, i vidi da se car zna to,
neće li biti gnevan na njega i na dar njegov i dati ga sudu?
3 Ili čovek čoveka ako prevari
nepravdom jezika, a ima srce zlo, to ne
razume li srce ovog i ne sudi njemu samom u sebi, kao i što jeste sud po
pravdi.
4 Kada Gospod pošalje svetlost
veliku, u tome će biti sud pravedan, nelicemeran, pravim i nepravim, i niko se
neće utajiti tu.
XLVII.
Enoh upućuje svoje sinove na
Božja usta, i daje im pisanje ove knjige.
I sada, deco moja, položite misao
na srca vaša i čujte reči oca vašeg, a koje ću javiti iz usta Gospodnjih.
2 I uzmite knjige ove,
rukopisanja oca vašeg, i pročitajte ih.
3 I u njima ćete upoznati sva
dela Gospodnja. Mnoge knjige su bile od nastanka sveta i biće do okončanja.
4 ali ni jedna vam neće objaviti
kao rukopisanje moje. Držeći ih se, nećete sagrešiti Gospodu. Kako ne beše
ničega osim Gospoda, niti na nebu niti na zemlji, niti u preispodnjem svetu,
niti u bilo kojoj osnovi.
5 Gospod postavi osnovu na
nepoznatom i prostre nebesa na vidljivo i na nevidljivo. Zemlju na vodu postavi.
I vodu osnova na nepostojećem. Sam stvori bezbrojne tvari. Ko još izbroja prah
zemaljski, ili pesak morski, ili kapi kišne, ili rosu oblačnu, ili vetrena
duvanja? Ko još splete zemlju i more nerazdvojnim ledom.
6 i zvezde od ognja useče, i ukrasi nebo, i
postavi usred njih.
XLVIII.
O sunčevom prolazu kroz sedam
krugova.
To da sunce oblači po sedam
krugova nebeskih, to da postavi 182 prestola da silazi u običan dan, i zatim
182 da silazi u veliki dan, i dva prestola velika, gde počiva vračajući se tamo
i ovamo, više mesečevih prestola, od meseca Pamovusa (Tamuza) od 17-og dana
silazi do meseca Tivita, i od 17. Dana Tivita izlazi. I tako se kreće sunce po
svim krugovima nebeskim.
3 Kada se približava zemlji
blizu, tada se zemlja veseli i uzrasta plodove svoje. Kada li odlazi, tada
zemlja tuguje, a drveće i svi plodovi nemaju rasta.
4 To je sve sa merom i tananim
časomerijem postavio – merom . svojom mudrošću, vidljivom i nevidljivom,
5 od nevidljivom – vidljivo, Sve
stvori sam nevidljiv budući.
6 Tako vam javljam, deco
moja,razdajte knjige deci vašoj, i svim naraštajima i narodima, koji namisle da
se boje Boga i da ga prihvate, nek im ugođene budu više od svake hrane dobre na
zemlji. I pročitavši ih, neka ih primjene na sebi.
7 A besmisleni i koji ne razumeju
Gospoda, niti se boje Boga, neće ih primiti, već će se otrgnuti i ukloniti od
njih, užasna presuda čeka takve.
8 Blažen je onaj koji ponese što
njihovo i pritegne ih, jer on će biti oslobođen u dan velikog suda.
XLIX.
Enoh upučuje svoje sinove da se
ne kunu ni nebom ni zemljom, i pokazuje Božje obećanje, još u majčinoj utrobi.
Ja vam se kunem, deco moja, ali
se ne kunem ni jednom kletvom, niti nebom niti zemljom, niti drugom tvari koju
stvori Gospod.
2 Jer reče Gospod: ''U meni nema
kletve i nepravde, već istina.''
3 Ako u ljudima nema istine, da
se kune rečju: jeste, jeste, ako li je suprotno: nije, nije.
4 I ja se kunem vama: ''Jeste, jeste.''
Kako najpre čovek bude u utrobi
majčinoj, po jedno mesto ostavih svakoj duši, i meru koliko će poživeti u veku
ovom, da iskušan bude u njemu čovek.
5 Tako je, deco, ne prevarite se!
Tamo je ranije pripremljeno mesto svakoj duši ljudskoj.
L.
O
tome kako nitko rođen na zemlji ne može ostati sakriven niti njegovo
delo sakriveno, već on Bog nudi nas da budemo krotki, da izdržimo napade i
uvrede, i da ne uzvraćamo udovicama i siročadima.
Ja delo svakog čoveka u pisanje položih i niko
se ne može skriti od rođenja na zemlji, niti delo njegovo utajiti se.
2 Ja sve vidim kao u ogledalu.
3 Sada, dakle, deco moja, u
trpljenju i krotosti provedite broj dana vaših da beskonačni vek novi budući
nasledite.
4 Izdržite Gospoda radi svaku
ranu i svaki udarac , svaku zlu reč i napad.
5 Ako padne na vas napast i udarac Gospoda radi,
to sve istrpite – od Gospoda je. A ko je u mogućnosti da po stotinu plata da, a
ne pomogne ni bližnjem ni daljnjem, biće mu Gospod osvetnik u dan velikog suda.
Da vam ne budu ovde osvetnici ljudi, a tamo Gospod.
(prevod 2 , Ako osveta snađe vas,
ne uzvračajte ni susjedu ni neprijatelju, jer Gospod će uzvratiti njima za tebe
i biti će tvoj osvetnik na dan velikog suda, da ne bude osvetnika među ljudima.)
6 Ko god od vas koji je svoje
zlato i srebro potrošio bratu pomažući, dobiće riznicu punu u svetu koji
dolazi.
7 Sirotim, i udovicama i
došljacima pružite ruke svoje prema mogućnosti vašoj, da Božji gnjev ne dođe na
vas.
LI.
Enoh upućuje svoje sinove, da ne
skrivaju blaga na zemlji, već nudi ih da pomažu sirote.
Raširite svoje ruke ka sirotima
prema svojoj snagi.
2 Ne sakrivaj srebro u zemlju.
3 Pomozite vjernomu čovjeku u
nevolji, i nevolja te neće naći u vrijeme nevolje.
4 Ako u vreme vašeg rada naiđe na
vas kakvo breme mučno i teško Gospoda radi, ponesite ga i istrpite, i tako ćete
steći nagradu u sudnji dan.
5 Izjutra, i u podne i uveče dobro
je ići u hram Gospodnji zbog slave tvog Stvoritelja,
6 Svaka stvar koja diše slavi ga, i svake tvar vidljive i nevidljive
uzvraća mu hvalu.
LII.
Bog upućuje svoje vjerne, kako
oni da hvale njegovo ime.
Blažen je čovek koji otvara usta
svoja na hvalu Gospoda nad vojskama i hvali Gospoda svim srcem svojim.
2 Proklet je koji otvara usta
svoja na mržnju i kleveta bližnjeg.
3 Blažen je onaj koji otvara usta
svoja i blagosilja i hvali Boga.
4 Prokleti su oni koji svih dana
svojih otvaraju usta na kletvu i na huljenje pred licem Gospodnjim.
5 Blažen je onaj koji blagosilja
sva dela Gospodnja.
6 Proklet je onaj koji ukoreva
sve tvari Gospodnje.
7 Blažen je onaj koji gleda dole
i podiže pale.
8 Proklet je onaj koji gleda
istrebiti tuđe.
9 Blažen je onaj koji čuva osnove
pradavnih otaca svojih.
10 Proklet je onaj koji rastura
ustanovljenja pradedova i otaca svojih.
11 Blažen je onaj koji sadi mir i
ljubav.
12 Proklet je onaj koji
uznemirava one koji vole bližnjeg.
13 Blažen je onaj koji ako i ne
govori jezikom mira, ali je u srcu njegovom mir prema svima.
14 Proklet je onaj koji govori
jezikom svojim ''mir'', a u srcu njegovom nema mira.
15 Sve će se ovo kod odmeravanja
i u knjigama razobličiti u dan velikog suda.
LIII.
(Ne recimo:'Naš otac je pred
Bogom, on će stajati ispred za nas na dan suda, jer otac ne može pomoći sinu,
niti sin ocu)
Sada dakle, deco moja, kako je
otac vaš stajao pred Bogom i izmolio ga za grehe? Ne, tamo nema pomoćnika ni
jednom čoveku koji je sagrešio.
2 Vidite da ja sva dela svakog
čoveka napisah još pre nego što je nastao. I napisah sve šta će učiniti svaki
čovek do veka. I niko ne može ispričati rukopisanje moje, jer Gospod sve vidi,
i misli zlih ljudi, kako su sujetni, gde leže u skrovištima skrivenim u svom
srcu.
3 Sada dakle, deco moja, čujte
sve reči oca vašeg, koje govorah vama, da se ne pohvalite govoreći: zašto nam
otac naš ne objasni?
LIV.
Enoh upučuje svoje sinove, da
treba da predaju knjige i drugima također.
U ono vreme ovo naše
nerazumevanje, kako bih bio dostojan pokoja vašeg, knjige koje vam dadoh ne
sakrijte, dajte ih za nasljeđe vašeg mira.
2 Svima koji hoće, pokažite ih,
kako bi upoznali dela Gospodnja prečudna.
LV.
Ovde Enoh pokazuje svojim
sinovima, govoreći im u suzama: ''Moja deco, čas je došao za mene da idem u
nebo, vidite, anđeli stoje preda mnom.'
Eto tako, deco moja, približi se
dan roka i vreme predstoji mi znamenito prisiljavajući me na odlazak moj.
2 I anđeli koji će poći sa mnom
nalaze se na zemlji čekajući šta im je zapoveđeno.
3 Ja ću ujutru uzaći na nebo
višnje, u gornji Jerusalem, u večno moje nasledstvo.
4 Zbog toga vam zapovedam, deco
moja, da učinite svaku dobrotu pred licem Gospodnjim.''
LVI.
Metuzalem pita oca za blagoslov,
da on Metuzalem može učiniti mu Enohu hranu da jede.
Odgovori Metusalam ocu svom
Enohu, govoreći:
''Šta prija očima tvojim, oče? Da
pripremim jelo pred licem tvojim da blagosloviš domove naše i sinove svoje i
sve koji su rođeni u domu tvom i da se proslave ljudi nastali od tebe, i tako
potom da odeš kako zapovedi Gospod?
2 Odgovori Enoh sinu svom
Metuzalemu i reče:
''Slušaj, čedo moje, otkako
pomaza me Gospod uljem slave svoje, hrane ne okusih kao ni slasti zemaljskih ne
pomenu duša moja, niti imam želju za bilo čim zemaljskim.
LVII.
Enoh zapoveda svom sinu
Metuzalemu, da pozove svu svoju braću.
Moj sine Metuzaleme, pozovi braću
svoju i naše domače, i sve starešine narodne da porazgovaram sa njima i da odem
kako mi i predstoji.''
2 Požuri Metusalam i pozva braću svoju Regima, i Rimana, i Uhana, i Hermiona
i Gaidada i starce svih naroda. I pozva ih pred lice oca svog Enoha. I
pokloniše se pred licem njegovim. I sagleda ih Enoh i blagoslovi ih. I reče im
govoreći:
LVIII
''Poslušajte me, deco! U dane oca vašeg Adama siđe Gospod na zemlju
posvetiti sva stvorenja svoja, koja sam stvori u ranijih hiljadu vekova, u
kojima posle svih stvori i Adama. I pozva Gospod sve životinje zemaljske, i
gmazove zemaljske i sve ptice koje paraju vazduh i povede ih sve pred lice oca
našeg Adama
3 I Adam da imena svim četvoronošcima i svemu živom na zemlji.
4 I postavi ga Gospod carem nad svima. I pokori ih sve njemu na poniznost
napravi ih nijemim i da se ne oglušuju o povinovanje i na svaku poslušnost.
Tako (da bude) i prema svakom čoveku.
5 Gospod stvori čoveka gospodarem svega za imanje svoje.
6 I Gospod ne sudi ni jednoj duši životinjskoj čoveka radi, ali duši čoveka
sudi radi životinjskih u vek vekova. Posebno je mesto čoveka.
7 I kakvo je mesto svim dušama ljudskim po broju, takvo je i u
životinjskim. I neće propasti nijedna duša koju stvori Gospod do suda velikog.
I sve duše životinja oklevetaće čoveka koji ih zlo pazi.
LIX.
Ko bezakoni duše životinja, bezakoni svoju dušu.
2 I ko privodi od čistih životinja za žrtvu, da ima isceljenje svoje duše,
3 kao i da prinese za žrtvu od čistih životinja i ptica, čovek je isceljen,
iscelio je svoju dušu.
4 I semenje je čoveku za isceljenje njegove duše. Sve što je dato vama za
hranu, svezujte ga za četiri noge, to jest isceljenje čini dobro. Isceljen je
onaj koji isceli svoju dušu.
5 Svaka životinja umrtvljena bez rane, umrtvljuje svoju dušu i bezakoni
svoje telo.
6 Čineći pakost bilo koju svakoj životinji u tajni, zlozakonje je, bezakoni
svoju dušu.
LX.
Ko povredi dušu čoveka, povređuje svoju dušu, i nema iscelenja za njegovu
dušu, ni oproštaja za sva vremena. Kako nije odgovarajuće ubiti čoveka ni
oružjem ni jezikom.
Čineći pakosti duši čovečijoj pakosti svojoj duši. I nema isceljenja telu
njegovom, niti oproštaja u vekove. Čineći ubistvo duši ljudskoj, umrtvljuje
svoju dušu i ubija svoje telo. I nema njemu isceljenja u vekove.
2 Varajući čoveka u bilo kojoj zamci, sam će u nju upasti, i nema njemu
isceljenja u vekove.
3 Varajući čoveka na sudu, neće u vekove ostati bez osvete na velikom sudu.
4 Krivotvoreći, ili šta loše govoreći duši životinjskoj ili bilo kojoj,
neće se pravda dogoditi njemu u vekove.
LXI.
Enoh kazuje svojim sinovima da se drže dalje od nepravde, i češće da
ispružaju ruku ka siromašnima, da dele plodove svog rada.
Sada, dakle, deco moja, čuvajte srca vaša od svega nepravednog, što ne voli
Gospod. Kao što moli čovek Boga za dušu svoju, tako da čini i za svaku
životinjsku dušu. Jer u veku velikom mnoga čuvana mesta, bez broja,
preipremljena su ljudima: dobrim dobra, zlim zla.
2 Blažen je koji u dobre domove uđe. U zlim nema pokoja niti povratka.
3 Slušajte, deco, mali i veliki! Kada čovek položi dobru reč na srce svoje,
prinosi darove truda svog pred lice Gospodnje. I ako ruke njegove nisu stvorile
to, tada okreće Gospod lice svoje od truda ruku njegovih. I on neće naći trud
ruku njegovih, i neće trud njegov pronaći ruke svoje.
4 Ako li su stvorile ruke njegove, a srce njegovo zaropće, neće prestati
bolest srca njegovog, roptanje čineći neprestano, ne imajući nijednog uspeha.
LXII.
Odgovara donijeti dar verom, jer nema pokajanja nakon smrti.
Blažen je čovek koji u trpljenju svom prinese darove pred lice Gospodnje:
čineći to, naći će oproštaj grehova.
2 Ako li pre vremena uzvrati reč svoju, pokajanja mu neće biti. Ako li
prođe pravo vreme i tek onda poželi učiniti to, neće biti milosti niti pokajanja
posle smrti,
3 jer svako delo pre vremena i posle vremena koje učini čovek, sablazan je
pred ljudima, a pred Bogom greh.
LXIII.
Ne prezreti siromašne, već deliti jednako s njima, da ne bude ti prigovora
pred Bogom.
Ako čovek obuče nagog i gladnom da hleb svoj,on će nači oproštaj.
2 Ako li uzropće srce njegovo, dva
zla je učinio sebi: propast će doneti sebi za ono što je dao i neće zbog toga
naći oproštaj.
3 I ako siromah nasiti srce svoje ili odene telo svoje i pritom prezir
pokaže, izgubiće sve trpljenje siromaštva svog i neće pronaći dobro delo
naknade, jer mrzi Gospod svakog prezrivog čoveka.
4 I svakog koji se uzveličava. I svaka reč lažljiva nepravdom je izoštrena
i oštricom mača smrtnog posečena, a ta posekotina nema isceljenja u vekove.''
LXIV.
Gospod poziva Enoha, govori ljudima da ide i oprašta se na mjestu zvanom
Ahuzan.
I dok govoraše Enoh sinovima svojim i kneževima narodnim, i čuše svi
bližnji i daljnji ljudi njegovi kako zove Gospod Enoha. I savetujući se,
rekoše:
2 ''Pođimo i pozdravimo Enoha!''
I siđe do dve hiljade muževa i dođe na mesto Ahuzanj, gde beše Enoh i
sinovi njegovi.
3 I dođoše starešine narodne i sav skup i pokloniše se i pozdraviše Enoha.
I rekoše njemu:
4 ''Oče naš Enoše, blagosloven ti budi Gospodu Caru večnom! Sada blagoslovi
sinove svoje i sav narod da se proslavimo pred licem tvojim danas.
5 jer ćeš se ti proslaviti pred
licem Gospodnjim u vekove, pošto tebe izabra Gospod među svim ljudima na zemlji
i postavi te za popisivača svih tvari vidljivih i nevidljivih, i oslobodioca
grehova ljudskih i pomoćnika domočedaca tvojih.''
LXV.
Odgovori Enoh narodu svom, govoreći im svima:
''Slušajte, deco moja! Pre nego što beše ičega i pre nego što bi stvorena
tvar, Gospod stvori sve tvari svoje vidljive i nevidljive.
2 Kako vreme beše prošlo, razumejte da posle svega sazda čoveka po izgledu
svom i dade mu oči da vidi, i uši da čuje, i srce da saznaje i razum da misli.
3 Odredi Gospod vek čoveku da radi i stvori sve tvari njegove koje će
raditi. I razdeli vreme, i od vremena postavi godine, i od godina položi mesece,
i od meseci dane, i od dana odredi sedam.
4 i u njih položi časove, i časove
razmeri podrobno da čovek saznaje vreme i da čita godine,i mesece, i dane, i
časove, i promene, i početke, i krajeve, i da broji svoj život od početka do
smrti, i da saznaje za svoj greh, i da piše svoja dela, i zlo i dobro, pošto ni
jedno delo nije utajeno pred Gospodom, da zna svaki čovek svoja dela i da ne
prestupi nikad zapovesti njegove, i rukopisanja mog da se drži tvrdo u svim
kolenima.
5 Kada se okonča svaka tvar vidljiva i nevidljiva, koju stvori Gospod, tada
će svaki čovek otići na veliki sud Gospodnji. Tada će vremena iščeznuti, i
godina pritom neće biti, niti meseci, niti dana i časova. Rasuće se i neće se
više uvažavati,
6 ali će nastupiti jedan vek i svi pravednici koji izbegnu veliki sud Gospodnji
okupiće se vekom velikom veku i postaće veliki vek pravednika i biće večan. I
neće biti tamo ni njihovog truda, niti bolesti, niti tuge, ni poniženja, niti
čekanja nužnog, niti potrebe, niti nasilja, niti noći, niti tame, već će im
biti svetlost velika
7 i imati će nerazorivi zid, i raj veliki i nepropadljivi, jer će sve
propadljivo proći i nepropadljivo nastupiti, i biće život večni.
LXVI.
Enoh upućuje sinove i starešine narodne, da hodaju sa strahom pred Bogom, i
služe samo njenu i da se ne klanjaju idolima, već Bogu, koji stvori nebo i
zemlju i svako stvorenje.
Sada, dakle, deco moja, sačuvajte duše vaše od svake nepravde, koju ne voli
Gospod,
2 i pred licem njegovim stupajte sa strahom i njemu jedinom služite,
3 Poklonite se istinitom Bogu, a ne nijemim idolima, i svako prinošenje
prinosite pravedno pred lice Gospodnje, a nepravedno mrzi Gospod.
4 Jer sve vidi Gospod što čovek pomisli u srcu i što razum njegov
osmisli. Jer svaka je misao prinošenje pred Gospoda, koji učvrsti zemlju i
stavi sva stvorenja na nju.
5 Ako pogledate na nebo, tu je Gospod, jer Gospod stvori nebesa. Ako
pogledate na zemlju, tu je Gospod, jer Gospod utvrdi zemlju i postavi na njoj
svaku tvar svoju. Ako pomislite na
dubinu morsku i na sav podzemni svijet, tu je Gospod,
6 jer Gospod stvori sve. Ne poklonite se ljudskoj tvari, niti tvari Božijoj
ostavljajući Gospoda zbog tvari. Jer neće se utajiti nijedno delo od lica
Gospodnjeg.
7 Idite deco moja,u istrajnom trpljenju, u krotosti, u poštenju , u
poniznosti, u muci, u veri, u istini, u pravdi, u obećanju, u nemoći, u
ruganju, u ranama, u iskušenju, u lišavanju, u nagoti, u neimaštini, ljubeći
jedan drugog dok ne iziđete iz bolesnog
ovog veka – da naslednici budete beskonačnog veka.
8 Blaženi su pravednici koji izbegnu veliki sud Gospodnji, jer će se
prosvetliti sedmostruko više od sunca, jer u veku ovom sve je uzeto sedmim
delom od svega, svetlost, tama, i jelo, i slast, i gorčina, i raj, i muka, vatra,
led, i druge stvari, Sve to položih u pisanje da se čita i razume.''
LXVII.
Gospod pušta tamu na zemlju i pokriva ljude i Enoha, i on bi uzet visoko, i
svetlost opet dođe u nebesa.
Dok razgovaraše Enoh sa ljudima, Gospod pusti mrak na zemlju i nastade
tama, i pokri muževe koji stajahu sa Enohom. I požuriše anđeli i uzeše Enoha i
uzneše ga na višnje nebo, gde ga Gospod primi i postavi pred lice svoje u
vekove. I odstupi tama sa zemlje i nastupi svetlost.
2 I videše ljudi i ne razumeše kako uzet bi Enoh, i proslaviše Boga, i
nađoše svitak u kome je stajalo 'nevidljivi Bog', I tada odoše u svoje domove.
LXVIII.
A Enoh se rodi šestog dana meseca pamovusa (tsivan) i požive 365 godina.
2 Uzet bi na nebo prvog dana meseca nisana (tsivan) i na nebu provede 60
dana.
3 Zapisa o svim znamenjima i tvarima koje stvori Gospod. I napisa 366
knjiga i dade ih sinovima svojim. I provede na zemlji 30 dana govoreći s njima.
I opet bi uzet na nebo istog meseca pamovusa, istog, šestog dana, u dan i sat
kad je rođen
4 I kao što priroda svakog čoveka u ovom životu je tamna, tako i njegovo
začeće, rođenje i odlazak iz ovog života.
5 kada se svaka ljudska priroda začinje, rađa i umire: u koji čas se začne,
u isti čas će se roditi i u isti čas će umreti.
6 I požuri Metusalam sa braćom svojom i svim sinovima Enohovim i sazdaše
žrtvenik na mestu Ahuzanj, gde bi uzet Enoh.
7 I povedoše ovce i goveda i pozvaše sve ljude i prineše žrtvu pred licem
Gospodnjim.
8 I svi ljudi, starješine naroda, došavši im na veselje, doneše darove
sinovima Enohovim
9 i učiniše veselje radujući se i
veseleći se tri dana, hvaleći Boga, koji im je dao takve znakove kroz Enoha,
koji je našao milost pred njim, i da oni trebaju predati njegovim sinovima
naraštajima i vekovima.
10 Amen.
I trećeg dana u vreme večeri rekoše starci Metusalamu, govoreći:
''Stani pred lice Gospodnje, i pred lice svih ljudi i pred lice molitvenika
Gospodnjeg i proslavičeš se u narodu svom.''
I odgovori Metusalam narodu svom:
''Sačekajte, o muževi, dok se Gospod, Bog oca mog Enoha, sam ne uzdigne kao
sveštenik nad svojim narodom.''
A ljudi provedoše još jednu noć na mestu Ahuzanju, a Metusalam blizu
oltara, i pomoli se Gospodu i reče:
''Gospode celog sveta, koji jedino izabra oca mog Enoha, postavi ti
sveštenika narodu svom i urazumi srca njihova da se boje slave tvoje, i učini
sve po volji tvojoj.''
I zaspa Metusalam i javi se njemu Gospod u noćnom viđenju i reče mu:
''Čuj, Metusalame, ja sam Gospod, Bog oca tvog Enoha. Čuj glas naroda svog
i stani pred lice oltara mojeg i proslaviću te pred licem čitavog naroda i
bićeš slavan svih dana života tvog.''
I usta Metusalam iz sna svog i blagoslovi Gospoda što se javio njemu.
I požuriše starci Metusalamu. I učini Gospod Bog da srce Metusalamovo čuje
glas naroda. I reče im:
''Da je blagosloven Gospod Bog nad ovim narodom pred očima mojim danas.''
Požuriše Sarsan, i Harmis, i Zazas. Starci obukoše Metusalama u ogrtače
praznične i položiše venac svetao na glavu njegovu. I požuriše ljudi i dovedoše
ovce i goveda i od ptica, sve objavljeno da se ispeče za Metusalama u ime
Gospodnje i u ime naroda. I iziđe Metusalam na žrtvenik Gospodnji i prosvetli
se lice njegovo kao sunce na uzlazu usred dana. I svi ljudi pođoše za njim. I
stade Metusalam ispred oltara Gospodnjeg, i svi ljudi stadoše oko žrtvenika. I
uzeše starci ovce i goveda i svezaše im sve četiri noge i položiše na glavu
oltara, i rekoše Metusalamu:
''Uzmi ovaj nož i zakolji određeno za žrtvu pred licem Gospodnjim.''
I ispruži Metusalam ruke svoje ka nebu i prizva Gospoda ovako govoreći:
''Čuj, Gospode, ko sam ja da stanem na čelo žrtvenika tvog i na čelo ljudi
ovih? Sada, Gospode, pogledaj na raba svog i na sav narod ovaj, neka danas svi
ispitani budu, i daj blagodat rabu svom pred licem čitavog naroda, da razumeju
da si ti postavio sveštenika narodu svom.''
I čim se pomoli Metusalam, zatrese se oltar i podiže se nož sa oltara i
uskoči u ruke Metusalamu pred licem čitavog naroda. I ustreptahu ljudi i
proslaviše Gospoda. I slavljen bi Metusalam pred licem Gospodnjim i pred licem
čitavog naroda od dana tog. I uze Metusalam nož i pokla svu stoku koju su
doveli ljudi za žrtvovanje. I obradova se i uzveseli narod pred licem
Gospodnjim i pred licem Metusalamovim tog dana. I zatim narod svojim domovima
ode.
Metusalam poče služiti u oltaru i pred licem Gospodnjim i čitavog naroda od
dana tog. Tokom deset godina uveravaše svu zemlju i sav narod svoj u nasleđe
večno. I ne nađe se ni jedan čovek da se uzalud udalji od Gospoda u sve dane u
kojima življaše Metusalam. I blagoslovi Gospod Metusalama i umilostivi se na
žrtve i darove njihove i na sve službe koje odsluži pred licem Gospodnjim. I
kada se približi vreme predstavljenja Metusalamovog, javi se njemu Gospod u
viđenju noćnom, i reče mu:
''Slušaj, Metusalame, ja sam Gospod, Bog oca tvog Enoha! Govorim ti da znaš
da se okončaše dani života tvog. I približi se dan počivanja tvog. Pozovi Nira,
sina tvog sina Lameha, koji je rođen kao drugi iza Noja. I obuci ga u odijelo
svešteno tvoje i postavi ga u oltar. I ispričaj mu sve šta će se zbiti u dane
njegove, jer približava se vreme propasti čitave zemlje i svih ljudi i svih
životinja na zemlji. U dane njegove biće veliko rastrojstvo na zemlji, jer
čovek zamrze bližnjeg svog, i ljudi se nad ljudima uzgordeše, i narod protiv
naroda podiže rat i ispuni se čitava zemlja prljavštinom, i krvlju i svim zlom.
I ako neko napusti Tvorca svog i pokloni se bogovima sujetnim, i osnovama
nebeskim,i stvorenjima zemaljskim i valovima morskim, protivnik će se
uzveličati zbog dela svojih, a na veliku žalost moju. I čitava će zemlja
izmeniti ustrojstvo svoje. I svako drvo i svaki plod promeniće seme svoje
čekajući vreme propasti. I svi će se narodi promeniti na zemlji – sve što sam
želeo. Tada ću zapovediti morima da preplave zemlju i da se velika skrovišta
voda nebeskih spuste na zemlju i pretvore je u tvar veliku. I po prvoj tvari
nastaće tvar druga, i propašće sve. I zatrešće se zemlja sva i od tog dana
lišiće se snage svoje. Tada ću ja sačuvati Noja – prvog sina tvog sina Lameha,
i od semena njegovog sazdaću drugi svet. I potomstvo njegovo potrajaće u
vekove, do druge propasti, kada će takođe zgrešiti ljudi pred licem mojim.''
Prenu se Metusalam iz sna svog. I ražalosti ga san njegov veoma. I pozva
sve starce i ispriča im sve šta mu reče Gospod, i čitavo viđenje koje mu se
javilo od Gospoda. I ražalostiše se ljudi zbog viđenja njegovog. I rekoše mu:
''Gospod vlada po volji svojoj. I sada, Metusalame, učini sve kako ti reče
Gospod.''
I pozva Metusalam Nira, sina Lamehovog, a mlađeg brata Nojevog i obuće ga u
halje svešteničke pred licem svih ljudi i postavi ga uz glavu oltara. I nauči
ga svemu šta treba da čini pred ljudima. I reče Metusalam narodu ovo:
''Nir će biti pred licem vašim od današnjeg dana knez i vođa.''
I rekoše ljudi Metusalamu:
''Biće prema reči tvojoj i kako Gospod reče tebi.''
Kada govoraše Metusalam narodu pred oltarom, uznemiri se duša njegova. I
savi kolena i ispruži ruke svoje ka nebu i pomoli se Gospodu. I dok se moljaše,
iziđe duša njegova ka Gospodu. Požuri Nir sa čitavim narodom i sačiniše grob
Metusalamu na mestu Ahuzanj. Lepo se obukavši u sve svešteničko, sa svetilima
iđaše Nir sa slavljem velikim i ljudima koji su podigli telo Metusalamovo.
Slaveći ga, položiše ga u grob, koji mu sazdaše, i pokriše ga i rekoše:
''Blagosloven bi Metusalam pred licem Gospodnjim i pred licem čitavog
naroda!''
Kada htedoše razići se domovima svojim, reče Nir narodu:
''Požurite danas i dovedite brave, i junce, i grlice i golubice da ih
žrtvujemo pred licem Gospodnjim. I potom idite u dom svoj.''
I poslušaše ljudi Nira sveštenika. I požuriše i dovedoše i svezaše sve
rečeno pred glavu oltara. I uze Nir nož sveštenički i zakla sve što je dovedeno
bilo i žrtvova pred licem Gospodnjim. I uzveseliše se svi ljudi pred licem
Gospodnjim. I tog dana proslaviše Gospoda Boga nebesa i zemlja Nirova. Od tog
dana bi mir i ustrojstvo po čitavoj zemlji u dane Nirove 202 godine.
I potom odvratiše se ljudi od Boga i počeše mrzeti jedan drugog,i ljudi se
protiv ljudi buniti i narodi protiv naroda ratovati. Makar i jedna usta behu,
ali srcima različito primahu. Jer poče đavo po treći put carevati: prvo pre
raja, drugo u raju, a treće van raja do potopa produži. I nastade rat i metež
veliki. Slušaše Nir sveštenike i ražalosti se veoma. I reče u srcu svom:
''Zaista razumeh kako se približilo vreme i reč koju govoraše Gospod
Metusalamu, ocu oca mog Lameha.''
I, evo, žena Nirova, po imenu Sopanima, budući neplodna, nikada ne rodi
Niru. I beše Sopanima u starosti svojoj. I u dane smrti svoju zače u utrobi
svojoj. I Nir sveštenik ne spavaše sa njom niti je dotače od dana kada postavi
ga Gospod da služi pred licem ljudi. Kada saznade Sopanima za začeće svoje,
postide se i posrami. I pritaji se sve do dana kada dođe da radi. I niko ne
saznade od ljudi. I kada navrši se 282 dan i približavati se poče dan rođenja,
pomenu Nir ženu svoju i pozva je sebi u hram svoj da razgovara sa njom. I ode
Sopanima Niru, mužu svom. I, gle, ona beše trudna, i približi se dan kada će
roditi. I vide je Nir i postide se veoma i reče joj:
''Šta si ovo učinila, o ženo, i posramila si me pred licem ljudi ovih? Sada
odlazi od mene i idi tamo gde si začela sramotu utrobe svoje da ne oskrnavim
ruke svoje na tebi i ne sagrešim pred licem Gospodnjim.''
I reče Sopanima Niru, mužu svom, govoreći:
''Gospodaru moj, evo vreme starosti moje, i došao je dan smrti moje. Ne
znam kako zače bezazlenost i neplodnost utrobe moje.''
I ne verovaše Nir ženi svojoj. I drugi put reče joj:
''Odlazi od mene da se ne ogrešim pred licem Gospodnjim!''
I kako govoraše Nir ženi svojoj Sopanimi, pade ona na nogu njegovu i umre.
Ožalosti se Nir veoma i reče u srcu svom:
''Zar zbog reči moje ovo bi? Kako zbog reči čovek sagreši pred licem
Gospodnjim? Sada neka mi se smiluje Bog. Zaista znam u srcu mom da ne beše ruka
moja na njoj. I opet govorim: Slava tebi, Gospode, da ne saznade niko od ljudi
za ovo delo koje učini Gospod!
I požuri Nir i zatvori vrata hrama svog i ode k Noju, bratu svom, i ispriča
njemu sve šta bi sa ženom njegovom. I pohita Noj iduči za Nirom, bratom svojim.
Odoše u hram Nirov zbog smrti Sopanimine. I govorahu u sebi:
''Kako li utroba njena stajaše sa vremenom rođenja?''
I reče Noje Niru:
''Ne žalosti se Nire, brate moj, jer Gospod danas pokri sramotu njenu za
koju niko ne zna od ljudi. Sada požurimo brzo da je pogrebemo tajno i pokriće
Gospod sramotu stida našeg.''
I položiše Sopanimu na odar i obukoše je u halje crne i zatvoriše je u hram
spremnu za pogrebb. Iskopaše grob u tajnosti. I iziđe dete iz mrtve Sopanime i
sede sa njene desne strane. I uđoše Noje i Nir da pogrebu Sopanimu. I videše
kako dete sedi sa mrtvom Sopanimom i briše odeću svoju. I užasoše se veoma Noje
i Nir sa strahom velikim. A dete beše savršeno telom kao trogodišnjak. I
govoraše ustima svojim blagosiljajući Gospoda. I osmotriše ga Noje i Nir. I ,
gle, znak svetiteljstva na prsima njegovim i slavan izgledom. I rekoše Noje i
Nir:
''Gle, Bog obnavlja sveštenstvo iz krvi posle nas onako kako želi!''
I požuriše Noje i Nir i omiše dete i obukoše ga u odežde svešteničke. I
dadoše mu hleb blagosloveni. I jeđaše. I dadoše mu ime Melhisedek. I uzeše Noje
i Nir telo Sopanimino i svukoše joj odežde crne i omiše je i obukoše u odeće
svetle, svečane. I sagradiše joj hram. Pođoše Noje i Nir i Melhisedek i pogreboše
je javno. I reče Noje bratu svom Niru:
''Sačuvaj dete ovo u tajnosti za neko vreme, jer će se prozliti narod po
čitavoj zemlji i počeće se odmetati od Boga i, nekako dočuvši za dete ubiće
ga.''
I ode Noje u svoje mesto.
I počeše se umnožavati velika bezakonja po čitavoj zemlji u Nirovo vreme. I
stade se Nir žalostiti još više zbog deteta. Govoraše:
''Za mog vremena, Gospode, počeše se sva bezakonja umnožavati na zemlji i
shvatam da se bliži skončanje naše, još više zbog bezakonja ljudskih. I sada,
Gospode, šta je pojava deteta ovog, i šta je sud njegov i šta da činim sa njim?
Da li će se i on pridružiti propasti našoj?''
I ču Gospod Nira i javi se njemu u viđenju noćnom, govoreći mu:
''Nire, velika bezakonja nastadoše na zemlji. Mnoga od njih su nepodnošljiva.
I, sto, ja ću sada dopustiti pogibiju veliku na zemlji. I poginuće svako biće
zemaljsko, a za dete ne brini, Nire, jer ću uskoro poslati arhistratiga mojeg
Mihaila i uzeće dete i smestiće ga u raj edemski u pokoljenje gde Adam ranije
boravljaše sedam godina, imajući nebesa otvorena sve do sagrešenja. I ovo dete
neće propasti u pokoljenju ovom koje će nastradati. Kao što ja pokazah,
Melhisedek će biti prvosveštenik i postaviću ga da bude glava bivšim sveštenicima.
''
I prenu se Nir iz sna svog i blagoslovi Gospoda koji mu se javio. Reče:
''Blagosloven Gospode, Bože otaca mojih, koji mi reče kako stvori sveštenika
velikog u dane moje u utrobi Sopamine, žene moje. Pošto ne imadoh drugo dete u
porodu ovom, neka bude sveštenik veliki, jer on je sin moj i sluga tvoj, a ti
si Bog veliki, pošto se pridruži slugama svojim i sveštenicima velikim sa
Sitom, i Enosom, i Rusijem, i Amilamom, i Prasidamom, i Malelejmom, i Esrohom,
i Arusanom, i Alemom, i Enohom, i Metusalamom i sa mnom, rabom tvojim Nirom. I
Melhisedek neka bude glava dvanaestorici nas sveštenika koji bejasmo ranije. I
opet u poslednjem rodu neka bude drugi Melhisedek početak dvanaestorici
sveštenika, a posle neka bude glava svima, veliki prvosveštenik, reč Božija i
sila, koja će učiniti velika čudesa i slavnija od bivših. Neka on , Melhisedek,
bude car u mestu Ahuzanj, to jest nasred zemlje, gde beše stvoren Adam, a tu da
bude i poslednji grob njegov. I za tog prvosveštenika pisano je da će se i on
pogrepsti tu gde je sredina zemlje, kao što i Adam sina svog Avelja pogrebe tu
kada ga ubi brat njegov Kain pošto ležaše tri godine nepogreben, dok ne vide pticu
čavku kako pogrebe svog ptića. Znam da veliki metež nastade i da će se u metežu
skončati rod ovaj i nestaće sve osim Noja, brata mog, koji će se sačuvati, i
posle će nastati rasadnik od plemena njegovog, i biće narod drugi. I Melhisedek
će biti drugi, glava sveštenicma u narodu, carstvujući i služeći Gospodu.''
I kada provede dete 40 dana na tavanu Nirovom, reče Gospod Mihailu:
''Siđi na zemlju k Niru svešteniku i uzmi dete moje Melhisedeka, koje je sa
njim, i dovedi ga u raj edemski kako bi se sačuvao, jer se približava vreme i
ja ću pustiti sve vode na zemlju i nestaće sve što je na zemlji.''
Požuri Mihailo i siđe noću. I Nir spavaše na odru svom. I javi se njemu
Mihailo i reče mu:
Ovako reče Gospod, Nire: Pusti dete za koje ti poručih k meni.''
I ne pozna Nir ko mu govoraše, i smete se srce njegovo. I reče (Mihailo):
''Da ne sazna narod za dete, ubiće ga, jer zlo beše srce ljudi ovih pred
licem Gospodnjim.''
Reče Nir onome koji govoraše:
''Nema deteta kod mene i ne znam ko si ti.''
Odgovori mu (Mihailo):
''Ne boj se, Nire, ja sam arhistratig Gospodnji. Posla me Gospod i, evo, ja
ću uzeti dete tvoje danas i otići ću sa njim i smestiću ga u raj edemski, i
tamo će biti do veka.
I kada bude dvanaesto koleno i 1070 godina, rodiće se u rodu onom čovek
pravedan. I reći će njemu Gospod da uziđe na goru onu gde stane kovčeg brata
tvog Noja. I naći će tu drugog Melhisedeka, koji je živeo tu sedam godina, krijući
se od naroda idoložrtvenog da ga ne ubiju. Izvešće ga i biće sveštenik i car
prvi u gradu Salimu. Po liku ovoga Melhisedeka ispuniće se načelo sveštenika za
3432 godine od početka i sazdanja Adamovog. I od onog Melhisedeka biće po broju
dvanaest sveštenika do velikog igumana, to jest vođe, koji izvede sve vidljivo
i nevidljivo.''
I seti se Nir sna prvog i poverova. I odgovorivši Mihailu, reče:
''Blagosloven Gospod koji te posla danas k meni! I sada neka blagoslovi
raba svog Nira kako se približavamo odlasku sa ovog sveta. Uzmi dete i učini
kako, pak, reče tebi Gospod.''
I uze Mihailo dete iste noći u kojoj i siđe. I uze ga na krilo svoje i
smesti u raj edemski.
I ustavši Nir ujutro, ode na tavan i ne nađe dete. I bi u radosti umesto u
žalosti velikoj, jer nemaše drugog sina osim tog. Tako skonča Nir i pritom ne
postade sveštenik u narodu. I od tog vremena podiže se metež veliki na zemlji.
I pozva Gospod Noja na Goru Araratsku, između Asirije i Jermenije, u zemlji
arapskoj ka moru. I reče mu da tu sagradi kovčeg 300 lakata dužine i 50 lakata
širine, a u visinu 30, sa dva poda po sredini i vratima njegovim od lakta. A
onih 300 lakata je naših 5000. I opet, onih 50 je naših 2500, onih 30 je naših
900, onaj lakat je naših 50. Po svim merama Jevreji računaju Nojev kovčeg, kako
njemu reče Gospod, i drže uvek svaku meru i svako merenje i do danas.
Gospod Bog otvori sve vodopade nebeske. Padaše dažda na zemlju 150 dana, i
umre svako biće. A Noje beše u 500. Godini. Rodi tri sina: Sima, Hama i Afeta.
Sto godina po rođenju tri sina uđe u kovčeg meseca po jevrejskom naursa, po
egipatskom famenota, osamnaestog dana. I plivaše kovčeg 40 dana,i ukupno beše u
kovčegu 120 dana. I uđe u kovčeg ovaj 600. Godine. I 601. Godine života svog
iziđe iz kovčega meseca farmuta po egipatskom, a po jevrejskom nisana, 28.
Dana. Posle potopa življaše još 350 godina i umre. Življaše ukupno 950 godina.
Gospodu Bogu našem slava od početka, i sada i do veka čitavog. Amin.
Knjiga tajni Enohovih
ili
Enoh 2
pdf
Knjiga Henokova
ili
Enoh 1 (hrvatski prevod)
pdf
Knjiga proroka Enoha
ili
Enoh 1 (srpski prevod)
pdf
___________________________________________________
2 Enoh se prvi
put spominje u Merilu Pravde, sledećim tekstom:
ENOHOVI OBIČAJI
SAČUVANI U MERILU PRAVDE
Iz knjige Enoha
pravednika pre potopa, i sad još je živ
Slušajte moja
deco! Prije nego što su sve stvari postojale, Gospod je utvrdio doba stvaranja.
I nakon što je stvorio celo stvaranje, vidljivo i nevidljivo, i nakon svega što
je stvorio čoveka prema vlastitoj slici, sa svoje dve ruke, malom i velikom
(muško i žensko?), i on postavi za njega oči da vidi i uši da čuje i razum da
razmatra.
Tad Gospod
odpusti vreme zarad čoveka, i on podeli ga u doba i godine, u mjesece i dane i
časove, tako da osoba može misliti o promenu doba, počecima i krajevima, tako
da može procijeniti svoj vlastiti život i smrt.
I evo, moj djeco,
ja sam upravitelj uređenja na zemlji. Ja ih zapisah. I celu godinu ja računah,
i sate dana. I časove ja izmerih, i ja zapisah svako sjeme na zemlji. I ja
uporedih svaku mjeru i pravi odnos ja procjenih. I ja ih zapisah, kao što
Gospod zapovjedi. I u svemu ja otkrih razlike. Jedna godina je vrijednija nego
druga godina, i dan nego dan i čas nego čas. Tako isto jedna osoba je vrednija
nego druga osoba, jedna zarad više imovine, druga zarad nadmašene mudrosti
srca, i druga zarad znanja, i moglo bi se reči tišine usana. Ali nitko nije
bolji od osobe koja se boji Gospoda. Onaj koji se boji Gospoda će biti veličan
zauvek. Slušajte deco! U danima našega oca Adama, Gospod siđe na zemlju, i on
ispita sva stvorenja koje on sam stvori. I Gospod pozove sve životinje zemlje i
zvijeri i sve leteće ptice. I on dovede ih pred lice oca Adama, tako da bi on
izgovorio imena svih. I Adam nazva sve na zemlji. I on podloži njemu sve njemu.
I on učini ih gluvim za pokornost i poslušnost. Jer svaka životinjska duša u to
doba bila je na jednom mestu, jedno stado, jedna ograda. Jer duša životinje
koju je Gospod stvorio neće biti ušućena do suda. Gospod je odredio čovećanstvo
ka svemu svome vlasništvu. U pogledu ovog neće biti suda za svaku živu stvar,
već samo za čoveka. I sve duše će optužiti ljude. Onaj koji čini zlobu
životinji u tajnosti, je bezakonito zlo. On čini bezakonje protiv svoje
sopstvene duše. Onaj koji čini zlo ljudskoj duši čini zlo protiv vlastite duše.
Onaj koji čini ubistvo stavlja sopstvenu dušu na smrt, i nema izlečenja za
njega za večnost. I onaj koji čeka na osobu sa mrežom će se sam upetljati u
nju. Onaj koji ključa osobu u kotlu, njegov sud neće doći do kraja za večnost.
Onaj koji vređa i potcenjuje lice ljudske osobe vređa i potcenjuje lice
Gospoda. Gnjev i velik sud tkogod pljune osobi u lice. Sretan je onaj koji
upravlja svoje srce ka svakoj vrsti osobe, i pomaže oonomu koji je osuđen, i
daje podršku onomu koji je slomljen, jer u velikom sudu svaka mjera i težina u
javnosti će biti izložena, i svaki će poznati spostvenu meru, i u njoj on će
primiti nagradu. I Gospod će poslati svoje veliko svetlo, i u njemu će biti
sud, tako da tko će se sakriti?
Prije postanja
čovećanstva, mesto suda, ispred vremena, je bilo pripremljeno za njih, i vage i
težina kojom će osoba biti iskušana. Ako su djela svake osobe stavljena dole,
nitko se neće sakriti, jer Gospod je onaj koji naplačuje, i on će biti osvetnik
na velikom sudnjem danu. Zlato i srebro daj za spasenje svoga brata, i primiti
češ blago bez kraja, na dan suda. Siročadi i udovicama ispruži ruku, i u skladu
sa svojom snagom pomozi jadnome, i biti će ti zaklon i sklonište u vreme
iskušenja.
Svaki jaram,
bolan i težak, koji dođe na tebe, izgubi ga zarad Gospoda, i primiti češ
nagradu na dan suda. Sretan je onaj koji slavi dela Gospoda i čuva temelje od
najstarijih predaka, i koji čini mir i koji je miran.
Proklet je onaj
koji prezire stvaranje Gospodnje i koji gleda da uništi djela svoga bližnjeg, i
koji slama zakone i zabrane svojih predaka, i koji priča mir ali nema mira u
njegovom srcu. Sve ovo je ravnoteža i u knjigama biti će osuđen na dan velikog
suda. Sretan je onaj koji sudi pravim sudom za siroče i udovicu, i koji pomaže
svakome koji je ugnjetavan.
Sretan je onaj u
komu je istina, i koji priča istinu ka svom bližnjem, i ljubaznost je na
njegovim usnama i nježnost.
Sretan je onaj
koji sije pravedno sjeme, i on će požeti sedmostruko, i onaj koji stvara
pravedan sud, gole on odeva sa odećom, i gladnome daje hleba.
Sretan je onaj
koji razumije dela Gospodnja, i koji ga slavi i koji zarad njegovih dela,
priznaje njihovog stvoritelja.
Ja dođoh na mesto
suda, i videh pakao otvorenim, I videh tamo nešto još, kao zatvor, sud
neizmeren. I ja siđoh, i zapisah sve sudove suđenih, i sve njihove optužbe ja
znadoh. I ja uzdahnuh i plakah nad propasti bezbožnih. I ja rekoh u svome srcu,
'Sretan je onaj koji nikad nije bio rođen, ili koji, bijući rođen, nije grešio
protiv lica Gospodnjeg, tako da ne dođe u ovo mesto, niti izdržava smrad ovoga
mjesta.'' I ja videh čuvare pakla kako stoje na velikim vratima, njihova lica
kao onih velikih zmija i njihove oči kao ugašene svjetiljke, i njihovi očnjaci
izloženi dole do njihovih grudi. I ja rekoh u njihovom prisustvu, ''Bilo bi
bolje da vas nisam video, niti čuo za vaše dužnosti, niti da ikoji član moje
rase bude doveden vama.''
Ne recite, moja
deco. ''Naš otac je sa Bogom, i on će izmoliti naš grijeh.'' Vi znate, sva dela
svake osobe neprekidno se bilježe, i nitko ne može uništiti šta sam ja zapisao,
jer Gospod sve vidi, tako da možete da radite šta je dobro u licu Gospodnjem,
najviše, svakoj živoj duši. Baš kao što neko pita za vlastiti dušu od Gospoda,
i daj mu da da svakoj živoj duši. Sad sačuvaj svoje srce od svakoga
nepravednoga dela, tako da možeš naslediti spasenje svetla zauvek. I biti će
tvoje u nasljedstvu mira, kad svo stvaranje dođe do kraja, koje Gospod stvori,
svaka osoba će ići na Gospodnji veliki sud. Tada doba će propasti i oni neće
više tvoriti godinu. Dani i sati neće biti računati. Već biti će jedno doba. I
svi pravedni će izbeći veliki sud. I oni će steći veliko doba, i doba će dobiti
pravedne, i oni će biti večni. I nitko od njih će imati umor ili bolest ili
nesreću ni strah od nasilja ni iznemoglost ni noć ni tama, već veliko svetlo će
biti u njima, i veliko doba, neuništiv zid i utočište, veliki i večan Raj.
Sretan je pravednik, koji će izbeći Gospodnji veliki sud. I oni će sijati kao
sunce.