Istorijsko
nasljeđe hrvatskog katoličkog, bosanskog muslimanskog, i srpsko pravoslavnog
naroda, je tako da odrednica narodnosti tj. naroda jeste vjera. U principu radi
se o istomu narodu podijeljenom vjerom. U ovom razmatranju nije potrebno
razmatrati slovence, makedonce, crnogorce, albance, pa ni kajkavce i čakavce,
jer ova dva zadnja čine jedno nejasno šarenilo u hrvatskomu narodu, to su dakle
nebitne stvari, a koje bi se riješile sledećim a to je vjera, tj. tri vjere.
Dogodilo
se to tako, možda je Bog htio, a možda je i morao jer su ljudi tako uzrokovali.
Kako god sjetim se kule vavilonske i kako su nastali narodi, izricanjem
prokletstva prema ljudima, bog ih je stvorio da govore različitim jezicima. Ne
volim zato djeliti ljude po tome koga su naroda, jer sve je to lijepo. Mi ovde
imamo problem sa vjerom, a sve te tri vjere su kad ih izučite – ISTA VJERA.
Kur'an
na više mjesta govori da su nevjernici u većini, da ih je više, to može biti
recimo 80%. Dakako da će se onda sve njih pitati, sve dok manjini Bog ne
pomogne. Stvar je da je to sve zamagljeno, kod nevjernika isprepleteno lažima,
tako da se oni i među sobom ne slažu, a što je pogodno tle za uzvisivanje
dobra.
Vratimo
se lošim iskustvima sa vjerom u istoriji. Katolička crkve je imala period kada
je vladala Evropom i tad činila mnoga zlodjela. Zašto je pao pravoslavni svijet
i zašto se hrišćanstvo podjelilo, očito je odgovor u nekim lošim stvarima,
slabostima i dr. Muslimani također imaju period napretka i nazadovanja u svojoj
istoriji, imaju velika dobra, ali i loših stvari.
Kad
se vjera posmatra iz ugla običnog neukog čovjeka, ona na osnovu postupaka
recimo loših predstavnika vjere kao sveštenika, imama, može biti ljudima
odbojna.
Mislim
da je komunistički pokret odbacio vjeru umjesto da je prihvati, a nije je ni
mogao prihvatiti, jer nije imao ko, nije bilo nikoga ko bi to objasnio, nije
bilo ljudi koji bi se tako ponašali, niti su ljudi htjeli, niti je i sam Bog
htio zarad vjerovatno takvih ljudi.
Dakle
ako uzmemo zloupotrebu vjere prema ljudima, i da često vjera se dodvoravala
vlasti na sistemu egipatske piramide, tako da faraon je prvi, a sveštenici
drugi, potom vojska, činovnici, zanatlije, seljaci i robovi, logično je da iz
ugla seljaka, radnika i ostalih, vjera je nepoželjna, a i ne poznaju je.
Možda
je Jugoslavija bila kakva je bila i njeno nije bilo ulaziti u vjeru, već
skrivati je, da ljudi ne bi se svađali, upravo zbog vjere su se posvađali. Rat
je bio vjerski, a ne građanski ili kako god oni to nazivaju.
Postojali
su periodi u Bosni i okolo kad su vjere lijepo sarađivale i razumijevale se,
ali ako je Tito sakrio vjeru od ljudi, to nije moglo imati uspjeha.
Jednom
vjerniku koje god da je vjere, ako je usmjeren u vjeru i prema Bogu, ako je
vjernik upitati će se, a ko su oni ljudi, onda će vidjeti da ove sve tri vjere
imaju istoga Boga, i da je to sve odraz iste vjere koja mada zvanično i stoji i
kod Boga kao tri različite vjere, ali u istini je sve to jedno. Problem je sa
dobrim i lošim ljudima, a ne vjerom ili narodima, dakle šta ćemo sa lošim
ljudima? Oni su tu i uvijek će biti.
Jugoslavija,
neko iz nje je mogao pokušati istinom ići i analizirati problem vjera, ali niko
to nije učinio, i da razumnije sve prođe, jer vjerujem da je razumnije moglo,
ali bilo je kako je bilo i kakvi su ljudi i kako je i trebalo, a na kaznu i
pouku. Možda je najbolje o tome kakvi su to ljudi bili i kako je bilo, treba
ostaviti, jer i pripda drugomu vremenu, a ne ovomu sada, ali i danas pričaju
kako je bilo dobro, i da su ljudi bili dobri i da ih je vjera zavadila o kojoj
nisu znali ništa, niti su Boga poznavali, niti znaju, niti čitaju Bibliju i
Kur'an niti to koga osim malo njih zanima, i sad su oni tri naroda tri vjere, a
isti narod ista vjera. I kao što bi Isus rekao: - oni ne znaju. A ko želi da
zna saznati će, i kome je do istine potražiti će, neki hoće neki neće i onda
imamo nemirno stanje, a mir pojedinac treba potražiti u sebi a ne u svijetu.
Želeći
da podjelim neke misli o problemu s vjerom u Jugoslaviji, kod ljudi koji su se
našli na udaru tri civilizacije, a koja je jedna civilizacija, ili će neko reći
to je isto kao i tri brata u jednoj kući, pa svaki sebi gradi kuću, a koji će
biti Kain a koji Abel, ne zna se, a biva i treći Set.
Hrvati
su pod jarmom zapada bili, bosanci su prihvatili islam istoka, srbi su se našli
tu na sudaru katolika i islama, islam je krenuo da slomi katolike, a onda je
Bog povukao to, ko će znati zašto možda zbog one Bečke ili Pariške muzike koja
je stvarana u molitvi, a tako je lijepa, pa ju je Bog ostavio i učinio preplet
tih dvaju civilizacija. Ne znam samo i treća i ostale imaju svoje zašto, Bog
misli o tomu, ne moramo mi, ali možemo misliti.
Zajednica
južnih slavena se učinila kao neko rješenje u jednom trenutku vremena, kako bi
hrvati tj. katolici oslobodili se austrougarsko-talijanskog jarma, srbima je to
bilo primamljivo jer su hrvate smatrali kao braću ili kao svoje, a da bi bili
slobodni od turske a i austrije, jer i s njom su imali problem, dakle ti narodi
su željeli slobodu. Muslimani su se tu našli, u takvim idejama, izgubljeni
nakon povlačenja turske. Tj dio bosanaca koji je ostao, nakon zasigurno mnogo
onih koji su napustili Bosnu i otišli u Tursku. Bilo je nepopularno da se
nazivaju kako žele, pa su se izjašnjavali i kao srbi i hrvati muslimanske
vjeroispovjesti, dakle sad su oni bili stisnuti između srba i hrvata. Možda je
trebalo i bugare uvući tad u Jugoslaviju, ili druge. Bilo je kako je bilo.
Zašto
vjerski autoriteti u Jugoslaviji nisu radili na spajanju, ili stvaranju nove
crkve ili nove vjerske zajednice je pitanje, zasigurno da je tu Vatikan imao
svoje, jer zašto svećenici nisu rješavali vjerski problem? Šta je radila
pravoslavna crkva? Problemi su tu bili.
Sukob
hrvata i srba počeo je istok trenutka kad su se oslobodili jarma stranih sila,
i kad su počeli u slobodi živjeti, počeli su se boriti ko će imati više vlasti,
da li ovi ili oni. Hrvati kao malen narod, vjerovatno sad kao i srbi, će uvijek
biti potčinjen nekomu jačem narodu, kad već nije uspjela jugoslavenska ideja
jugoslavena kao naroda. Hrvati nikad neće biti germani, jer će onda nestati
hrvata, tako da će teško egzistirati u okruženju u kojem jesu. Bosanci stalno
vape za Turskom i imaju podršku albanaca, s kojima i tvore pandan srbima i
hrvatima. Srbi računaju na ruse, i imaju pravo, imaju i Bugare i Grke, i lakše
im je nego hrvatima, koji kleče pred Vatikanom za dobro da im dođe od zapada. I
tu je udar i rat katolika i pravoslavnih. U daljnje razmatranje šta će turci i
islamski svijet i bosanci ne treba dalje ulaziti. To je složenost koja je u
Božjim rukama, to je tako On Bog stvorio, i tako testira ljude na dobre i loše,
kako će ko postupiti, ali zasigurno rješenje nije u svađi sa vjerama i
narodima, već u miru i saradnji.
I
u samoj Bibliji Mojsiju je naređenoi da stranci u Izraelu uživaju sva prava kao
i izraelci, odakle ova volja Božija treba da se ogleda na sve narode i vjere,
eto osobito ove gdje imamo istog Boga, jer je teži problem sa budistima recimo
i drugim, kod kojih je utvrđeno da nije Jahve ili Alah Bog, već zazivaju drugo
što znaju to jest ne znaju, što možda i nije za osudu, jer dobar i loš čovjek
su osnov i ključ svakoga problema za pojedinca i njegove misli o životnim
pitanjima.
Komunistima
i Titu je bilo lakše da bace razlike i vjersko pitanje da se ne vidi, pa su i
stvorili neke većinom dobre ljude, ali Bogu se nije svidjelo kakvi su to dobri
ljudi koji za Njega ne znaju, tako ih je i upoznao s vjerom, stvaranjem
vjerskog problema razlike. Komunisti su možda trebali ili prije ko da se
pozabavi tim pitanjem.
Kako
god, na zemlji je i dobro i nekad loše, ili loše a nekad dobro, kažem radi
ravnoteže dobrog i lošeg, a što je, i što je bilo i kako će biti ovisi o svakom
čovjeku kako izabere, a opet ništa se bez Boga ne dešava i On jedini može dobro
da donese, čovjek sam dobro ne može donijeti mislim zbog grijeha.
Čovjek
ima tako malen mozak, koji nekad pravi se da sve zna, a tako je nebitan i sitan
i neprimetan u univerzumu, obzirom na razmjere ovoga, treba shvatiti da smo kao
zrnce pijeska u moru i da smo ništa, a Bogu smo tek nešto, njegovo stvorenje, s
kojim On radi što hoće.
Neko
je trebao ranije pozabaviti se vjerskim problemom u ovdašnjih naroda, možda i
je ali ostalo je zaboravljeno. Vjerujem da je nekad i bila sloga između tri
vjere u životu tih ljudi u jednom mjestu u jedno vrijeme, a onda dođe
nevrijeme, i opet sunce. Govorim o srednjovjekovnoj Bosni, ali mislim da je
bilo nekad i harmonije u doba turaka, ali i haosa. Jugoslavija je dala lijep
život van vjere, u nevjeri, a možda vjeri, samo nisu znali, da je ključ u dobru
i lošemu izboru, opet Bog voli da čovjek zna za Njega, a ne da ne zna, jer On
hranu daje i opskrbu pa onda čovjek treba i zahvaljivati, a ne reći eto tako
slučajno to je sve i to sam ja uradio, stvorio, jer zna se jedan je Bog. U tom
smislu i ovi i drugi narodi i vjere trebaju se u dobru razgovarati, ako žele
dobro, a dobro je dobro svih, a dobro nije dobro samo nekih, to je onda loše.
Bog odlučuje, kad je vrijeme a kad nevrijeme, naše je samo da to prepoznamo i
znamo, i da se ponašamo kako On zapovijeda, a greške da prašta molimo.
Neko
hoće a neko neće, tako da na kraju ove priče ono među ljudima o čemu treba
razmisliti je da postoji, dobar i loš čovjek, a naše je da izaberemo, a Bog
kuša, stvara teškoću da bi se došlo do nagrade. Život na zemlji sadrži i raj i
pakao, pa je čovjekovo odabrati, posljednji sud će biti prema tome dali dobra
ili loša djela prevagnu, tako će biti i tako biva već sad na zemlji. Zato i je
kako je, do čovjeka je da prepozna. Zarad grijeha koji je sa prvim čovjekom
došao i kako smo stvoreni, grijeh daje padajuću prirodu, izbjegavanje
griješenja, vodi dobru, boljem životu i Božijoj blizini, jer odsustvo Boga u
čovjeku je uzrok problema, a kad čovjek nađe Boga i čini kako on kaže, naći će
i mir, najveće blago na zemlji.
