Kako bijaše, tako je i danas - čitanje jeremije proroka

Jeremija, glava 8

1. U to vrijeme, govori Gospod, izvadiće se iz grobova kosti careva Judinijeh i kosti knezova njegovijeh i kosti svešteničke i kosti proročke, i kosti stanovnika Jerusalimskih;

2. I razmetnuće se prema suncu i mjesecu i svoj vojsci nebeskoj, koje ljubiše i kojima služiše i za kojima idoše i koje tražiše i kojima se klanjaše; neće se pokupiti ni pogrepsti, nego će biti gnoj po zemlji.

3. I voljeće smrt nego život sav ostatak što ih ostane od ovoga roda zloga, što ih ostane po svijem mjestima kuda ih razdenem, govori Gospod nad vojskama.

4. Još im reci: ovako veli Gospod: ko padne, ne ustaje li? ko zađe, ne vraća li se?

5. Zašto je zašao taj narod Jerusalimski zasvagda? Drže se prijevare, neće da se obrate.

6. Pazio sam i slušao, ne govore pravo, nema nikoga da se kaje za zlo svoje, da reče: što učinih? Svaki je okrenuo svojim trkom, kao konj kad nagne u boj.

7. I roda pod nebom zna svoje vrijeme, grlica i ždrao i lasta paze na vrijeme kad dolaze; a narod moj ne zna suda Gospodnjega.

8. Kako govorite: mudri smo, i zakon je Gospodnji u nas? Doista, gle, laž učini lažljiva pisaljka književnička.

9. Mudraci se osramotiše, uplašiše se i uhvatiše se; eto, odbaciše riječ Gospodnju, pa kaka im je mudrost?

10. Zato ću dati žene njihove drugima, njive njihove onima koji će ih naslijediti, jer od maloga do velikoga svi se dadoše na lakomstvo, i proroci i sveštenici, svi su varalice.

11. Jer liječe rane kćeri naroda mojega ovlaš govoreći: mir, mir; a mira nema.

12. Eda li se postidješe što činiše gad? Niti se postidješe niti znaju za stid; zato će popadati među onima koji padaju; kad ih pohodim, popadaće, veli Gospod.

13. Sasvijem ću ih istrijebiti, govori Gospod, nema grozda na lozi, ni smokve na drvetu, i lišće je opalo; i što sam im dao uzeće im se.

14. Što stojimo? skupite se i uđimo u tvrde gradove, i ondje mučimo; jer nas je Gospod Bog naš umučkao napojivši nas žuči, jer zgriješismo Gospodu.

15. Čekasmo mir, ali nema dobra; i vrijeme da ozdravimo, a gle, strah.

16. Od Dana ču se frkanje konja njegovijeh, od rzanja pastuha njegovijeh sva se zemlja zatrese, dođoše i pojedoše zemlju i sve što bješe u njoj, gradove i koji življahu u njima.

17. Jer, evo, ja ću pustiti na vas zmije, aspide, od kojih nema bajanja, te će vas ujedati, govori Gospod.

18. Okrijepio bih se u žalosti, ali je srce u meni iznemoglo.

19. Eto vike kćeri naroda mojega iz daljne zemlje: zar Gospod nije u Sionu? car njegov zar nije u njemu? Zašto me razgnjeviše svojim likovima rezanijem, tuđim taštinama?

20. Žetva je prošla, ljeto minulo, a mi se ne izbavismo.

21. Satrven sam što je kći naroda mojega satrvena, u žalosti sam, čudo osvoji me.

22. Nema li balsama u Galadu? nema li ondje ljekara? zašto se dakle ne iscijeli kći naroda mojega?