Josif i Asenet
Poglavlje jedan
1 dogodilo se u
prvoj godini od sedam godina izobilja, u drugom mjesecu, na peti od mjeseca.
Faraon posla Josifa da prođe cijelom zemljom Egipatskom.
2 I Josif dođe u
četvrtom mjesecu u prvoj godini, na osamnaesti mjeseca, u područje Heliopolisa,
i sakupljao je žito u toj oblasti kao pijesak morski.
3 I bi čovek u
tom gradu, namjesnik Faraonov, i taj čovjek je bio nadzornik od svih namjesnika
i velikaša Faraona. I ovaj čovjek je bio obilno bogat i pametan i učtiv, i on
je bio savjetnik faraona, jer on je bio razumevanja iznad svih velikaša
faraona. I ime tog čovjeka bi Pentefre,sveštenik Heliopolisa.
4 I on je imao
kćer, devicu od osamnaest godina, ona bi veoma visoka i lijepa i
5 prelijepa za
pogledati iznad svih devica zemlje. I ova devojka nije imala ništa slično
devicama egipćana, već ona bi u svakom pogledu slična kćerima hebrejskim, i ona
bi visoka kao Sara i zgodna kao Rebeka i lijepa kao Rahela.
6 I ime te
devojke bi Asenet. I slava o njenoj lepoti proširi se svom zemljom i do krajeva
nenaseljenog sveta. I svi sinovi velikaša i sinovi namjesnika i sinovi svih
kraljeva, svi od njih mladi i močni, tražiše za njenu ruku radi braka, i bi
mnogo svađe među njima zarad Asenet, i oni učiniše pokušaje da se bore
međusobno zarad nje.
7 I faraonov
prvorođeni sin je čuo o njoj i on je molio njenog oca da mu da nju za ženu. I
njegov prvorođeni sin reče faraonu, ''Oče, daj mi Asenet, kćer Pentefra,
sveštenika Heliopolisa, za moju ženu.'' I faraon, njegov
8 otac, reče mu,
''Zašto tražiš ženu koja je ispod tebe, a ti si kralj cele zemlje Egipat? Gle,
nije li kćer kralja Moaba, Joakim,
9 zaručnica
tvoja, i ona je kraljica i neizmjerno lijepa? Ovu uzmi za svoju ženu.''
Poglavlje dva
1 A Asenet je
prezirala i nipodoštavala svakog čoveka, i ona je bila puna sebe i arogantna sa
svima. I nijedan čovjek nije nijednom vidio je,jer Pentefar je imao kulu do
svoje kuće, vrlo veliku i visoku, i na vrhu ove kule bio je gornji dio sa deset
2 soba. I prva
soba je bila veoma velika i sjajna, popločana sa ljubičastim kamenjem, i
njegovi zidovi behu ozidani obojenim i dragim kamenjem, i strop od te sobe bio
je od
3 zlata.I unutar
te sobe bogovi egipčana kojih bi bez broja behu učvrščeni na zidove i bogovi od
zlata i srebra. I Asenet je im se molila svima njima
4 i bojala ih se
i vršila je žrtve njima svaki dan. I druga odaja sadržala je Asenetine nakit i
škrinje, i bi mnogo zlata u njoj u sobi i srebra i odjeće iszvezene sa zlatom i
odabrana i skupo kamenje i razne odeće
5 i sav nakit
njenog devojaštva. A u trečoj sobi je Asenetina riznica,
6 i u njoj behu
sve dobre stvari zemlje. I sedam devica bilo je u ostalim sedam soba, svaka
imala je svoju odaju, i one behu čekale na Asenet, i one behu sve iste dobi,
rođene u jednoj noći sa Asenet, i ona ih je volela veoma. I one behu vrlo lepe,
kao zvezde nebeske, i nijedan čovek nije nikada razgovarao s njima, niti čak
muško dete.
7 i tamo behu tri
prozora ka Asanetinoj velikoj odaji gde njeno devičanstvo bi držano. I jedan
prozor, prvi, bi neizmerno velik, gledajuči istočno prema dvoru, i drugi je
gledao prema jugu, i treči je gledao ka severu prema ulici
8 gde ljudi su
prolazili. I tamo bi zlatni krevet stajao u sobi, krevet koji je gledao prema
prozoru gledajuči istočno, a krevet je bio položen za zlatno vezenom
ljubičastom
9 tkaninom,
isprepleteno sa ljubičastom , rozom i belom. I u ovom krevetu Asenet je
spavala, sama, i čovjek ili druga žena nikad nije sjela na njega, osim Asenet
sama.
10 I tamo bi
velik dvor koji je okruživao kuću, i zid bi okolo dvora
11 vrlo visok,
izgrađen od velikog četvrtastog kamenja. I dvor je imao četiri željezno pločna
vrata, i osamnaest jakih naoružanih mladih ljudi čuvali su svaki od tih. I
lijepo drveće svih vrsta i sve nosećih plodova behu posađeni unutar dvora
duž zida. I njihovo voće bi
12 zrelo, jer
bilo je vreme žetve. I bilo je u dvoru, na desnoj strani, izvor izobilne žive
vode, i ispod izvora bio je velik bunar koji je primao vodu iz izvora. Odtamo
rijeka je tekla kroz dvor i natapala sve drveće tog dvora.
Poglavlje tri
1 i dogodilo se u
prvoj godini, sedme godine izobilja, u četvrtom mesecu, na osamnaesti mjeseca,
Josif dođe u područje Heliopolisa i sakupljao je
2 višak žita u
tom regionu. I kad je on došao blizu tog grada, Josif posla dvanaest ljudi
ispred njega ka Pentefaru svešteniku, govoreći, ''Smjestiti ću se kod tebe jer
je čas podneva i vrijeme ručka, a vručina sunca je velika, i želim
3 da se osvježim
pod sjenom tvoje kuće.''I Potifar pozove nadzornika u svoju kuću i reče mu,
''Požuri i učini moju kuću spremnom i pripremi veliku večeru, zarad Josifa,
Močnoga od Boga, on dolazi nama danas.''
5 I Asenet ču da
njen otac i majka su došli sa polja, koje je njihov posjed, i radovaše se i
rekoše, ''Ići ću i vidjeti moga oca i majku jer su došli iz polja našeg
nasljedstva.''Jer bilo je vrijeme žetve.
6 I Asenet požuri
u sobu, gde njena odeća je bila, i obuče se u belu lanenu odeću izvezenu sa
ljubičastom i zlatom, i opasa sebe sa zlatnim pojasom i stavi narukvice na ruke
i noge, i stavi zlatne čizmice na noge, i oko vrata stavi vredan nakit i drago
kamenje koje je visilo okolo svih strana, i imena bogova egipčana behu urezani
svuda na narukvicama i kamenju, i lica svih idola behu urezani u njih. I ona stavi
tiaru (krunu) na glavu i pričvrsti diademu (krunu) okolo, i pokri glavu sa
velom.
Poglavlje četiri
1 i ona požuri i
ode dole stepenicama sa gornjeg sprata, i dođe svome ocu i majci i pozdravi ih
i poljubi ih. I Potifar i njegova žena se radovaše na njihovom kćeri Asenet sa
velikom radošću, jer je vidješe ukrašenu kao mladu od Boga.
2 I oni iznesoše
sve dobre stvari koje su donijeli sa polja njihova nasljedstva, i dadoše ih
kćeri. I Asenet se radovala nad svim dobrim stvarima, voću, grejpu, datulama,...?
..., narančama, i smokvama, jer sve su bile lijepe i dobre za probati.
3 I Potifar reče
svojoj kćeri Asenet, ''Moje dijete'', I ona reče ''Evo me, moj gospodaru.'' I
on reče joj, ''Sjedi između nas, i ja ću ti reči što imam da kažem.''
5 I Asenet sjede
između oca i majke. I Potifar, njen otac, sa desnom rukom uhvati desnu ruku
svoje kćerke i poljubi je i reče joj, ''Moja kćeri Asenet.'' I ona reče, ''Evo,
ovdje sam, gospodaru, Neka moj gospodar i moj otac govori
7 I Potifar, njen
otac, reče joj, :''Josif Močni od Boga dolazi nam danas. I on je upravitelj
cele zemlje Egipat, i kralj Faraon postavi ga kraljem nad celom zemljom, i on
sakuplja žito od cele zemlje i čuva ga od dolazeće gladi. I Josif je čovek koji
se moli Bogu, i moralan, i devac kao ti danas, i Josif je također čovek močan u
mudrosti i iskustvu,
8 i duh Božiji je
nada njim, i milost Božija je sa njim. Dođi, moja kćeri, i ja ću predati tvoju
ruku njemu za ženu, i ti češ mu biti mlada, i on će biti tvoj mladoženja zauvek
i uvek.
9 I kad Asenet ču
ove riječi od svoga oca, obilje crvena znoja prekri joj lice, i ona posta
bijesna sa velikom ljutnjom, i pogfleda upitno u svog oca sa njenim očima, i
reče, Zašto moj gospodar i moj otac govori riječi kao ove, i daje moju ruku kao
zarobljenika, čoveku koji je stranac, i bjegunac, i koji je prodan kao
10 rob? Nije li
on pastirev sin iz zemlje Kanan, i on sam je bio uhvaćen na delu spavanja sa
svojom ljubavnicom, i njegov gospodar izbaci ga u zatvor tame, i Faraon izvadi
ga iz zatvora, jer je on protumačio njegov
11 san kao što je
starija žena egipčanka protumačila san? Ne, već ću ja udati se za kraljevog
prvorođenog sina, jer on je kralj cele zemlje Egipat.
12 Čuvši ovo,
Potifar se posrami da priča dalje sa svojom kćeri Asenet o Josifu, jer ona je
odgovorila mu odvažno, naprasito sa ljutnjom.
Poglavlje pet
1 i mladić od
Potifarovih sluga dođe i reče, Evo Josif
2 stoji pred
vratima dvora. I Asenet uteče od svog oca i majke, njihova prisustva kad je
čula ih da pričaju riječi o Josifu, i ode na gornji sprat i uđe u sobu i stade
kod velikog prozora, onog što je gledao ka istoku
3 kako bi vidjela
Josifa kako ulazi u očevu kuću. I Potifar i njegova žena i njegova
4 cela porodica
izašli su da sretnu Josifa. I vrata dvora što gledaju na istok behu otvorena, i
Josif uđe, stoječi na faraonovoj drugoj kočiji, i četiri konja, bela kao sneg
sa zlatnim uzdama behu upregnuti, i cela kočija je bila
5 izrađena od
čistoga zlata. I Josif je bio obučen u finu bijelu tuniku, a odeća koje je
zbacio oko sebe bi ljubičasta, napravljena od lana isprepletenim sa zlatom, i
zlatna kruna je bila na njegovoj glavi, i oko krune dvanaest odabranih kamenja,
i na vrhu dvanaest kamenja behu dvanaest zlatnih zraka. I kraljevski štap je
bio u njegovoj levoj ruci, i u desnoj ruci on je držao raširenu maslinovu
granu, i bi mnogo
6 plodova na njoj,
i u plodovima je bilo mnogo ulja. I Josif uđe u dvor, i vrata dvora se
zatvoriše, i svaki čovek i žena, ako su stranci, ostaše van dvora, jer čuvari
vrata su privukli i zatvorili vrata i svi
7 stranci behu
zatvoreni. I Potifar i njegova žena i njegova cela porodica, osim kćerke
Asenet, su došli i poklonili se licem dole do zemlje pred Josifom. I Josif siđe
iz kola i pozdravi ih sa desnom rukom.
Poglavlje šest
1 I Asenet je
vidjela Josifa na njegovim kočijama i bila je jako udarena do srca, i njena
duša se slomi, i njena koljena behu klimava, i njeno celo telo je drhtalo, i
bila je ispunjena sa velikim strahom. I ona uzdahnu i reče u svom srcu:
2 Šta da radim
sad, jadna li sam ja?
Nisam li govorila
da Josif dolazi,
Pastirev sin iz
zemlje Kanan?
I sad, evo, sunce
sa nebesa je došlo nama u njegovoj kočiji
I ušlo i našu
kuću danas,
I sija u njoj kao
svijetlo na zemlji.
3 Ali Ja, glupa i
usuđena sam ga prezrela,
I govorila zle
stvari o njemu,
I nisam znala da
Josif je sin Božji.
4 Jer tko između
ljudi zemlje ima takvu ljepotu,
Ili koja utroba
žene će dati rođenje takvom svijetlu?
Koja jadna i
glupa djevojka sam Ja,
Jer sam govorila
zle riječi o njemu mome ocu.
5 I sad, gde da
idem i sakrijem se od njegova lica
Kako Josif sin
Božji me ne bi video
Jer sam govorila
zle stvari o njemu?
6 I gde da
odletim i sakrijem se,
Jer svako
skrovito mjesto, on vidi
I ništa skriveno
nema pred njim,
Zbog velikog
svijetla koje je u njemu?
7 I sad budi
milostiv meni, Gospodaru, Bože Josifov,
Jer sam govorila
zle riječi protiv njega u neznanju
I sad, neka moj
otac da me Josifu za sluškinju i robinju,
I ja ću služiti
mu za uvek i uvek.
Poglavlje sedam
1 i Josif uđe u kuću Potifara i sjede na tron. I
oni opraše mu stopala i staviše stol pred njega sama, jer Josif nikad nije jeo
sa egipčanima,
2 jer to je bilo
odvratno njemu. I gledajuči sa svojim očima, Josif vidje Asenet kako se nagnula
kroz prozor. I Josif reče Potifaru i njegovoj celoj porodici, govoreći, Tko je
ona žena koja stoji na gornjem spratu na prozoru? Neka napusti ovu
3 kuću, jer Josif
se bojao, govoreći, Ova mora da dosađuje mi, također. Jer sve žene i kćeri
velikaša i nadzornika cele zemlje Egipat uobičajavali su dosađivati mu želeći
spavati sa njim, i sve žene i kćeri
4 egipćana, kad
vidjehu Josifa, patili su teško zarad njegove ljepote. Ali Josif preziraše ih,
i glasnici koje žene slahu ka njemu sa zlatom i srebrom i vrijednim poklonima
Josif je slao natrag sa prijetnjama i uvredama, jer Josif reče, Neću grešiti
pred Gospodom Bogom moga oca Izraela niti u lice moga oca Jakova.
5 A lice njegova
oca Jakova, Josif je uvijek imao pred svojim očima, i on se sjetio zapovijedi
svoga oca. Jer Jakov je uobičavao govoriti svome sinu Josifu i svim svojim
sinovima, Moja djeco, čuvajte se sanžno protiv odnosa sa stranom ženom, jer
odnos sa
6 njom je
uništenje i pokvarenost. Zato je Josif govorio, Neka ova žena napusti ovu kuću.
7 A Potifar reče
njemu, Gospodaru, ova koju vidiš da stoji na gornjem spratu nije strana žena,
već je naša kćer, devica koja mrzi svakog čoveka, i nema nijednog drugog čoveka
koji je ikad video nju osim tebe sama danas. I ako hočeš, ona
8 će doći i
obratiti ti se, jer naša kćer je kao sestra tebi. I Josif se obradova mnogo sa
velikom radošću jer Potifar reče, Ona je devica mrzi svakog čoveka. I Josif
reče sebi, Ako je ona devica koja mrzi svakog čoveka, ova devojka izvesno je ne
dosađuje mi. I Josif reče Potifaru i njegovoj celoj porodici, Ako je ona tvoja
kćer i devica,neka dođe, jer ona je sestra meni, i ja volim je od danas kao
moju sestru.
Poglavlje osam
1 I Asanetina
majka ode do gornjeg sprata i dovede nju i postavi je pred Josifa. I Potifar
reče svojoj kćeri Asenet. Uzmi brata, jer on, također, je djevac kao ti danas i
mrzi svaku stranu ženu, kao ti, svakog stranog
2 čovjeka. I Asenet reče Josifu, Budi dobro , moj
gospodaru, blagosloven bio Svevišnji Gospod. I Josif reče Asenet, Neka Gospod
Bog koji daje život svim
4 stvarima blagoslovi te. I Potifar reče svojoj
kćeri Asenet. Idi i poljubi svoga
5 brata. I kako je Asenet uzišla da poljubi
Josifa, Josif ispruži svoju desnu ruku i stavi na njena prsa između njenih
dvoje grudi, i njene grudi već su stajale uspravno kao lijepe jabuke. I Josif
reče, Nije prikladno za čovjeka koji moli se Bogu, koji će blagosloviti sa
svojim ustima živoga Boga i jede blagosloveni kruh života i piti blagoslovenu
čašu besmrtnosti i pomazati sebe sa blagoslovenim pomastima nepokvarenosti da
poljubi stranu ženu koja će blagosloviti sa svojim ustima mrtve i nijeme idole i
jesti s njihova stola hljeb davljenja i piti iz njihova pića čašu podmuklosti i
6 pomazati nju uljima zavodnosti. Već čovjek koji
moli se Bogu će poljubiti svoju majku i sestru koja je rođena od njegove majke
i sestru koja je rođena u svome i porodici i ženi koja deli njegov krevet, od
svih koje blagoslovi sa svojim ustima
7 živi Bog, Tako, za ženu koja obožava Boga nije
prikladno da poljubi stranca, jer ovo je odvratnost pred Gospodom Bogom.
8 I kad Asenet ču ove riječi od Josifa, ona bi
udarena do srca jako i bi potrešena mnogo i uzdahnu, i ona je gledala u Josifa
sa njenim očima otvorenima i njene oči behu ispunjene suzama. I Josif je vidje,
i imade milosti na nju veoma, i sam bi udaren do srca, jer Josif bi krotak i
milostiv i bojao se
9 Boga. I on podiže svoju desnu ruku i stavi je na
njenu glavu i reče.
10 Gospod Bog mog oca Izraela,
Svevišnji, Svemočni Jakoba,
Koji daje život svemu
I pozva ga iz tame ka svjetlu
I iz grijeha ka istini
I iz smrti ka životu
Ti, Gospode, blagoslovi ovu djevojku,
11 i obnovi je svojim duhom
I stvori je novom svojom skrivenom rukom,
I učini da živi opet tvojim životom,
I daj da jede tvoj hljeb života,
I pije tvoju čašu blagoslova,
I ubroji nju među narod svoj,
Da si izabrao ispred svih stvari u biće,
I pusti je u svoj mir
Koji si pripravio za svoje odabrane,
I
I živi u tvom večnom životu zauvek i uvek.
Poglavlje devet
1 I Asenet se veoma radovala velikom radošću nad
Josifovim blagoslovom, i požurila je i otišla na gornji sprat kod sebe, i pala
na svoj krevet iscrpljena, jer u njoj je bila radost i nevolja i mnogo straha i
drhtanja i stalno se znojila kad je čula sve ove riječi od Josifa, koje je on
izgovorio njoj u ime Svevišnjeg Boga. I ona plaka mnogo sa gorkim plakanjem i
pokaja se zarad privrženosti bogovima koje je uobičajavala da obožava, i zbaci
sve idole, i sačeka za večer da dođe.
I Josif je jeo i pio i rekao svojim slugama, da
upregnu konje sa kočijama, jer on reče, ići ću dalje i preči celu zemlju. I
Potifar reče Josifu, Neka moj gospodar se smjesti ovde danas, i sutra ćeš ići
scojim putem, A Josif reče, Ne, već ću iči danas, jer ovo je dan u koji Bog je
počeo da stvara svoja stvorenja, i na osmi dan, kad se taj dan vrati, ja
također ću se vratiti tebi i smjestiti se ovde.
Poglavlje deset
1 I Josif krene dalje svojim putem i Potifar i
cela njegova obitelj odoše u svoj posed.
Bi ostala sama sa sedam devica, i ona nastavi I
Asenet da bude otežana i plače do zalaska sunca. I ona nije jela kruh niti pila
vode. I noć pade, i svi ljudi u kući zaspaše, a ona sama bi budna i nastavi da
leži i plače, i ona često je udarala se u grudi sa rukom i bijuči ispunjena
velikim strahom i drhtala je teškom drhtavicom.
2 I Asenet ustane sa kreveta i tiho ode dole
stepenicama sa gornjeg sprata i ode do kapije, i ženski čuvar vrata bi spavao
sa svojom decom. I Asenet požuri da uzme dole sa prozora kožu koja je visjela
tamo kao zavjesa, i napuni je prahom od vatrenog ognjišta, i odnese na gornji
sprat i stavi
3 na pod. I ona zatvori vrata čvrsto i
skliznu željeznu rezu preko i uzdahnu velikim uzdahom i gorkim plačem.
4 I devica koja je bila njena usvojena
sestra, koju Asenet je voljela preko svih devojaka, čula je uzdisanje njeno i
požurila i probudila ostalih šest devojaka. I one odoše do Asenetinih
5 vrata i nađoše vrata zatvorena. I one su
čule Asenet kako uzdiše i plače i rekoše joj, Šta si ti, gospodarice, i zašto
se osečaš tako tužno, i šta je to što
5 te muči?Otvori vrata nama, i mi čemo
videti šta ti je. I Asenet nije otvorila vrata, i reče im iznutra, Moja glava
je udarena teškom boli, i ja odmaram na mome krevetu, i nemam snage da ustanem
i otvorim
7 vam vrata, jer sam slaba u svem svojem
tijelu. Već idite svaka u vaše
8 sobe i odmorite i pustite me na miru. I
devojke odoše, svaka u svoju sobu. I Asanet usta i otvori vrata tiho i ode u
njenu drugu sobu gde škrinje koje sadržavaju njezin nakit behu, i otvori kofer
i uze crnu i tamnu tuniku. I ovo je bila njena tunika tugovanja kad njen mlađi
brat je umro. U ovom
9 Asenet bi obučena i tugovala je za
svojim bratom. I ona uze njenu crnu haljinu i odnese je u svoju odaju i zatvori
vrata ponovo čvrsto i stavi polugicu preko.
10 I Asenet požuri i stavi njenu lanenu i
zlatno vezenu kraljevsku odeću i obuče se u crnu haljinu tugovanja i odpusti
njen zlatan pojas i opasa uže oko sebe, i skinu krunu sa glave, i diademu i
narukvice sa ruku i
11 nogu, i stavi sve na pod. I uze svoju
odabranu odeću i zlatan pojas i šešir i diademu, i baci sve kroz prozor što
gleda sjeverno
12 ka siromašnima. I Asenet požuri i uze
sve bogove koji behu u sobi, od zlata i srebra kojima ne beše broja, i razbi ih
u komade, i baci sve idole egipćana kroz prozor gledajući severno od njenog
gornjeg sprata ka
13 prosjacima i ljudima u potrebi. I
Asenet uze kraljevku večeru i tovljenike i ribu i meso junice i sve žrtve
njenih bogova i posude njihova vina od pića i baci sve kroz prozor što gleda ka
sjeveru,i dade sve stranim psima. Jer Asenet reče sebi, Nikako ne smiju moji
psi jesti od moje večere i od žrtava idola, već neka strani psi jedu to.
14 I nakon toga Asenet uze kožu punu
pepela i pospe po podu. I ona uze komad vreće i opasa je oko struka. I ona
odriješi kopču od
15 kose u njenoj ruci i posu prah na
glavu. I ona rasu prah po podu, udari svoje grudi često sa obema rukama, i
plaka gorko, i pade na prašinu i plaka velikim i gorkim plakanjem svu noć sa
uzdasima i vrišteći do svanuća.
16 I Asenet ustane u svitanje i pogleda, i
gle, bilo je mnogo mulja od njenih suza i od praha. I Asenet padne ponovo na
njeno lice na prah do večeri i do zalaska sunca.
17 I na ovaj način Asenet je činila sedam
dana, i nije jela kruh niti pila vode u tih sedam dana njene poniznosti.
Poglavlje jedanaest
1 i na osmi dan, gle, bila je zora i ptice
več behu pevale i psi lajali na ljude koji su prolazili, i Asenet podiže svoju
glavu samo malo od poda i pepela na kojem je ležala, jer bila je neizmerno
umorna i nije mogla upravljati svojim udovima zarad želje za hranom za sedam
dana.
I ona ustane na koljena i stavi ruku na
pod i podiže sebe gore malo od poda, i ona je još uvijek povila svoju glavu, i
kosa njene glave bi razbacana u niti pod teretom pepela. I Asenet sastavi ruke,
prst protu prsta, i odmahnu glavom tamo i vamo, i udari svoje grudi stalno sa
rukama, i stavi glavu u krilo, i njeno lice bi potopljeno suzama, i ona uzdahnu
sa velikim uzdahom, i povuče svoju kosu sa glave, i pospe prašinu po svojoj
glavi. I Asenet je bila umorna i postala je obeshrabrena i njena snaga je
nestala. I ona
2 okrenu se gore ka zidu i sjede ispod
prozora gledajući istočno. I ona stavi svoju glavu u svoje krilo, sastavivši
prste oko njenog desnog koljena, i njena usta behu zatvorena, i ona
3 nije otvorila ih sedam dana i sedam noči
u njenoj poniznosti. I ona reče i njenom srcu, bez otvaranja usta.
Šta da radim, jadna li sam ja,
Ili gde da idem,
S kim da uzmem utočište,
Ili šta da govorim,
Ja devojka i siroče i pusta i napuštena i
omražena?
4 Svi ljudi dođoše da me mrze,
I na čelu tih moj otac i moja majka,
Jer ja, također, sam došla da mrzim
njihove bogove i uništila sam ih,
I učinila sam da budu zgaženi pod nogama ljudi
5 I zato moj otac i moja majka i moja cela
porodica
Sad me mrze i rekoše, Asenet nije naša kći
Jer je uništila naše bogove.
6 I svi ljudi mrze me,
Jer ja, također, dođoh da mrzim svakog
čovjeka,
I svi koji pitaše za moju ruku u braku
I sad, u ovom poniženju mom, svi dođoše da
me mrze
I da se raduju nad ovom mojom nevoljom.
7 I
Gospod Bog močnoga Josifa, Svevišnji,
Mrzi sve one koji obožavaju idole,
Jer on je ljubomoran i strašan bog
Prema svim onima koji obožavaju strane
bogove
8 zato su došli da me mrze, također
Jer sam poštivala mrtve i nijeme idole
I blagosiljala ih,
9 i jela od njihovih žrtvi
I moja usta behu uprljana od njihova stola
I nisam imala smjelosti da pozovem Gospoda
Boga Nebesa,
Svevišnjeg, Svemočnoga močnoga Josifa,
Jer moja usta su uprljana od žrtava idola.
10 Ali sam čula mnoga govorenja,
Da Bog Hebreja je istinit Bog,
I živi Bog i milostiv Bog,
I samilostan i dugo trpljiv i sažaljiv i
nježan,
I ne ubraja grijeh poniznoj osobi,
Niti izlaže bezakonita dela osobe koja
pati u vreme nevolje
11 zato ću imati hrabrosti da se okrenem
njemui uzmem utočište u njemu
I ispovijedim sve moje grijehe k njemu,
I stavim moju molbu pred njega
12 Tko zna, možda će vidjeti moju
poniznost
I imati milosti na mene, možda će vidjeti
pustoš moju
I imati sažaljenja na mene,
13 ili vidjeti moju ništavnost
I zaštititi me,
Jer on je otac siročadi,
I zaštitnik progonjenih,
I pomagač unesrećenih
14 i ja ću uzeti hrabrosti da plačem
njemu.
15 I Asenet ustane od zida gde je billa
sjedila i okrene se ka prozoru gledajući istočno i uspravivši se na koljena i
raširi svoje ruke prema nebu. I bojala se da otvori usta i da imenuje imenom
Boga. I ona se okrenu dalje do zida i sjedne i udari glavu i svoje grudi sa
rukom često, i reče u svom srcu bez otvaranja usta:
16 Koja jadna žena sam ja, i sirota i
sama,
Moja usta su uprljana od žrtava idola
I od blagosiljanja bogova egipćana.
17 i sad, u ovim suzama mojim i prahu
posutom okolo i punoči moje poniznosti
Kako da otvorim usta ka Svevišnjem,
I kako da nazovem njegovo strašno ime,
I budem sigurna da Gospodar neće biti ljut
na mene,
Jer usred bezakonitih dela ja sam pozvala
njegovo sveto ime?
16 šta da radim sad, jadna li sam ja?
Radije ću uzeti hrabrosti i otvoriti moja
usta ka njemu
I prizvati njegovo ime
I ako u gnjevu Gospod udari me
On sam će opet izliječiti me,
I ako on kazni me sa njegovim bičem,
On sam će ponovo pogledati na mene u
njegovoj milosti;
I ako je gnjevan na mene u mom grijehu,
On će ponovo biti pomiren sa mnom i
zaboraviti mi svaki greh.
Tako uzeti ću hrabrosti da otvorim usta ka
njemu.
19 I Asenet usta ponovo od zida gde je
sedela i uspravi se na koljena i raširi njene ruke istočno i pogleda svojim
očima prema nebesima, i otvori svoja usta ka Bogu, i reče:
Poglavlje dvanaest
1 Gospode Bože vječni,
Koji si stvorio sve stvari i da život im,
Koji si dao udisaj životu svemu svome
stvaranju,
Koji si doveo nevidljive stvari do svjetla
2 koji si učinio stvari koje su i one koje
imaju izgled od nepojavnosti i nebivanja
Koji si podigao nebesa
I osnovao ih na svodu na leđima vjetrova,
Koji si osnovao zemlju na vodama,
Koji si stavio veliki kamen na dubine
morske,
I kamenje neće biti potopljeno,
Već su kao lišće koje pliva na vrhu vode,
I oni su živo kamenje,
I čuju tvoj glas , Gospode,
I drže tvoje zapovesti koje si im
zapovedio
I nikad ne pogrešuju tvoje puteve,
Već čine tvoju volju do kraja,
Za tebe, Gospode, govore i oni su dovedeni
do života,
Zarad tvoje riječi, Gospode, je život
celog tvoga stvorenja
3 u tebe ću uzeti utočište, Gospodaru
Tebe ću dozivati, Gospode,
Tebe ću izneti svoju molbu,
Tebi ću priznati svoje grehe,
I tebi ću otkriti moja bezakonita dela
4 Sačuvaj me, Gospode
Jer sam grešila pred tobom
I činila bezakonje i neuvažavanje,
I govorila sam zle i neizrecive riječi
pred tobom
5 moja usta su uprljana od žrtava idola
I od stola bogova egipćana
Ja sa grešila, Gospode,
Pred tobom sam grešila veoma u neznanju
I obožavala sam mrtve i nijeme idole.
I sad nisam vredna da otvorim moja usta
tebi, Gospodaru
I ja Asenet, kćer Potifara sveštenika
Devica i kraljica,
Koja jednom bi ponosna i drska,
I napredovala u svom bogatstvu iznad svih
ljudi,
I sad uboga, i ostavljena, i napuštena od
ljudi
6 Kod tebe ću uzeti zaklon, Gospode
I tebi ću iznijeti moju molbu,
I tebe ću dozvati
7 spasi me pre nego što sam uhvačena od
mojih progonitelja
8 baš kao što malo dete koje se boji
utječe se svome ocu,
I otac, raširi svoje ruke, uzme ga sa zemlje
I stavi ruke oko njega na svoje grudi
I dijete zagrli rukama oko očevog vrata,
I dobije svoj uzdah nakon straha
I odmori se na očevim grudima,
Otac, se smije na smetenost dečjih misli
Tako i ti, Gospode, raširi svoje ruke na
mene kao otac koji voli dete
I uzmi me sa zemlje
9 jer gle, divlji stari lav proganja me
Jer on je otac bogova egipćana,
I njegova djeca su bogovi idola manijaka,
Počela sam da ih mrzim
Jer oni su lavlja deca
I odbacila sam ih sve od sebe i uništila ih
I lav njihov otac ljutito progoni me
11 ali ti, Gospode , spasi me od njegovih ruku
I iz njegovih usta izbavi me,
Da me ne odnese kao lav,
I rasplače me
I baci me u plamen vatre,
I vatra će me baciti kao oluja,
I oluja će me odvesti u tamu
I baciti me na dubinu mora,
I neman velikog mora koja postoji večno će me progutati,
I biti ću uništena zauvek i uvek
12 Spasi me, Gospodaru
Prije nego što sve ovo dođe na mene
Spasi me Gospode
Pustu i samu,
Jer moj otac i moja majka odrekli su me se i rekoše,
Asenet nije naša kći,
Jer sam uništila u djelove na zemlju njihove bogove,
I počela mrziti ih.
13 I sad sam sirota i sama,
Nemam druge nade osim tebe, Gospode,
Nemam drugog utočišta osim tvoje milosti, Gospodaru,
Jer ti si otac sirotih,
I zaštitnik progonjenih,
I pomagač unesrečenih.
14 Imaj milosti na mene, Gospode,
I čuvaj me, devicu koja je napuštena kao siroče
Jer ti Gospode, si mio i dobar i nježan otac
15 Koji otac je drag kao ti, Gospode,
I tko je brz u milosti kao ti, Gospode,
I tko je dugotrpeljiv prema našim grehovima kao ti, Gospodaru?
Evo, svi darovi moga oca Potifara
Koje mi je on dao u nasljedstvo, su prolazni i ništavni,
Ali darovi tvog nasljedstva, Gospode, su nepokvarljivi i večni.
Poglavlje trinaest
1 Sjeti se, Gospodaru, moje poniznosti
I imaj milosti na mene
Pogledaj na moju sirotost
I imaj sažaljenja na unesrećene.
Jer vidi, ja utekoh od svega
I uzeh zaklon u tebi, Gospode, jedini prijatelju ljudi.
2 vidi, ja ostavih postrani sve dobre stvari zemlje
I uzeh utočište u tebi, Gospodine
I u vreči i prahu,
Gola i sirota i ostavljena sama
3 evo, ja ostavljam moju lanenu kraljevsku odeću, izvezenu ljubičastim i
zlatom,
I obučena u crnu tugujuću haljinu.
4 vidi, odpustila sam zlatni pojas i bacila ga od sebe
I opasah se užetom i vrečom oko sebe.
5 gle, moja kruna i diadema zbacih ih sa glave,
I posula sam prah po njoj.
6 Evo,pod moje sobe, popločana sa obojenim i ljubičastim kamenjem,
Koje se koristilo za posipanje sa mirisima
I obrisano sa svetlim lanenom odećom,
Je sad posuta mirisima
I je obeščašćena bijući posuta pepelom
7 evo, moj Gospode, od mojih suza i prašine
Mnogo mulja se stvorilo u mojoj odaji,
Kao na širokoj ulici
8 vidi Gospodaru, moje kraljevsko jelo i žitarice
Ja dadoh tuđim psima
9 i vidi, sedam dana i sedam noći sam postila
I nisam jela hljeb niti pila vode,
I moja usta postaše suha kao bubanj,
I moj jezik kao rog,
I moja usne kao lonac,
I moje lice je palo,
I moje oči gore od srama mnogih suza
I moja cela snaga me ostavila
11 vidi sad, svi bogovi koje sam prije obožavala u neznanju,
Ja priznajem da su nijemi i mrtvi idoli,
I učinila sam da budu gaženi na podu od ljudi,
I lopovi zgrabiše one koji behu od srebra i zlata
12 I u tebi uzeh utočište, O Gospode moj Bože,
A ti, spasi me od mnogih djela neznanja
13 i oprosti mi
Jer sam grešila protiv tebe u neznjanju
Bivajući devica
I pala sam u greh nenamjerno,
I govorila bogohulne riječi protiv mog gospodara Josifa,
Jer nisam znala, jadna li sam.
Da on je tvoj sin
Kako ljudi rekoše mi
Da Josif je pastirev sin iz zemlje Kanan
I ja, jadna, sam im verovala
I pala u greh
I prezrela sam ga
I govorila zle riječi o njemu
Nisam znala da je on tvoj sin.
14 Jer tko između ljudi će dati rođenje takvoj ljepoti
I tako veliku mudrost i znanje i moč,
Kao što ima u svemu lijepi Josif?
15 Gospode, ja predaje ga tebi
Jer ga volim preko svoje duše
Sačuvaj ga u mudrosti tvoje milosti
I ti, Gospodaru, predaj me njemu za sluškinju i robinju
I ja ću spremiti njegov krevet
I oprati mu noge
I čekati na njega
I biti rob za njega i služiti ga zauvek i uvek
Poglavlje četrnaest
1 I kad je Asenet prestala da čini pokajanje Gospodu, gle, jutarnja zvezda
je izašla iz nebesa na istoku. I Asenet vidje je i radovala se i reče, Tako
Gospod Bog je uslišio moju molitvu, jer ova zvezda je ustala kao glasnik
2 svjetla velikog dana. I Asenet je gledala i gle, blizu jutarnje
3 zvezde, nebo bi iskidano u delove i veliko i neisrecivo svetlo se
pojavilo. I Asenet vidje i pade na lice u prah. I čovek dođe njoj sa nebesa i
4, 5 stade do Asenetine glave. I on pozva nju i reče, Asenet, Asenet. I ona
reče, Tko je on koji zove me, jer vrata moje sobe su zatvorena, i kula
6 je visoko, i kako je on došao u moje odaje? I čovek pozva je po drugi
7 put i reče, Asenet, Asenet. I ona reče, Evo, ovdje sam, Gospodaru, Tko
8 si ti, reci mi. I čovjek reče, Ja sam upravnik kuće Gospodnje i
zapovjednik svih snaga Svevišnjeg. Ustani i stani na noge, i ja ću ti reći što
imam da kažem.
9 I Asenet podiže svoju glavu i vidje, i gle, tamo bi čovjek u svakom
pogledu sličan Josifu, po odeći i kruna i kraljevska palica, osim da njegovo
lice bi kao munja, i njegove oči behu kao sunce, a njegova kosa glave kao
plamen vatre od goreće baklje, i ruke i noge kao usijano željezo iz vatre i
bacalo je iskre
10 pravo od ruku i nogu. I Asenet vidje i pade na lice na svoje noge na
11 zemlju. I Asenet bi ispunjena velikim strahom, i svi udovi joj drhtali.
I čovek reče joj, Ohrabri se, ne boj se, već ustani i stani na noge, I ja
12 ću ti reči što imam da kažem. I Asenet usta i stade na noge. I čovek
reče joj,
Nastavi nesmetano u svoju drugu sobu i skini crnu haljinu tugovanja, i
vreću skini sa struka, i zbaci taj prah sa svoje glave, i operi svoje lice i
tvoje ruke sa živom vodom, i obuci novu lanenu odeću još nedirnutu, i razdoj pojas od svog struka sa novim duplim
pojasom tvoga
13 devojaštva. I dođi nazad k meni, i reči ću ti što imam da kažem.
14 I Asenet požuri i ode u drugu sobu gde kovčegi sa njen im nakitom behu,
i otvori kovčege, i uze novu lanenu odeću, razlikujući što je netaknuto, i
skine crnu tuniku tugovanja i skine vreću od struka, i obuče njeno odvojeno i
još nenošenu lanenu odeću, i opasa sebe sa dvojnim pojasom njenog devičanstva,
i opasa sebe oko struka i drugi
15 pojas na grudi. I strese prašinu sa glave, i opere ruke i njeno lice sa
živom vodom. I ona uze netaknutu još i odvojenu laneni veo i pokrije svoju
glavu.
Poglavlje petnaest
1. i ona ode do čovjeka u prvu odaju i stade pred njim. I čovjek reče joj,
Ukloni veo sa svoje glave, i zašto si uradila to? Jer ti si časna devica danas,
i tvoja glava je kao u mladoga čovjeka. I Asenet ukloni veo sa glave.
2 I čovjek reče joj, Ohrabri se Asenet, čista devico, Vidi, Ja sam čuo sve
3 riječi tvoga priznanja i tvoje molitve, Evo, vidio sam poniznost i
nevolju u sedam dana tvoje želje za hranom. Uzdrži se od svojih suza i
4 toga praha, izobilja kalježi je nastao od tvoga lica. Ohrabri se, Asenet,
časna devojko. Jer evo, tvoje ime je upisano u knjigu živih na nebesima, na
početku knjige, je prvo od svih, tvoje ime je upisano mojim prstom, i neće
5 biti izbrisano zauvek. Evo, od danas, biti češ preporođena i oblikovana
nanovo i učinjena da ponovo živiš, i jesti češ blagosloveni hljeb života, i
piti blagoslovenu čašu večnosti,
6 i pomaži sebe sa blagoslovenim uljima nepokvarljivosti. Ohrabri se,
Asenet, časna devojko. Evo, Ja sam dao te danas Josifu za mladu, i on sam će
biti tvoj mladoženja zauvek i uvek.
7 i tvoje ime neće više biti Asenet, već tvoje ime će biti Grad Utočišta,
jer u tebi mnogi narodi će uzeti utočište pri Gospodu Bogu, Svevišnjem, i ispod
tvojih krila mnogi narodi verujući u Gospoda Boga će biti zaklonjeni, i ispod
tvojih zidova biti će čuvani oni koji se priklone Svevišnjem Bogu u ime
pokajanja. Jer pokajanje je u nebesima, neizmjerno lijepa i dobra kćeri
Svevišnjeg. I ona sama umoli Svevišnjeg Boga za tebe u sva vremena i za sve
koji se pokaju u ime Svevišnjeg Boga, jer on je otac pokajanja. I ona sama
čuvar svih djevica, i voli te veoma, i u molbama Svevišnjem za tebe u sva
vremena i za sve koji se pokaju ona je pripremila mesto odmora u nebesima. I
ona će obnoviti sve koji se pokaju, i čekati na njih sama
8 zauvek i uvek. I pokajanje je neizmerno lijepo, devica časna koja se
smije uvek, i ona je nježna i meka. I stoga, Svevišnji Otac voli nju, i svi
anđeli stoje u poštovanju ka njoj. I Ja, također, volim nju neizmerno, jer ona
je također moja sestra. I zarad jer ona voli vas device, ja volim te, također
9 i evo, idem dalje do Josifa i reči ću mu o tebi sve što sam ti rekao. I
Josif će doči do tebe danas, i vidjeti te, i radovati se nada tobom, i voljeti
te, i on će biti tvoj mladoženja, i ti ćeš biti mlada za njega zauvek i uvek.
10 I sad poslušaj me, Asenet, čista devojko, haljina u tvojoj venčanoj
odeći, stara i prva odeća koja je položena u tvojoj sobi od večnosti, i stavi
oko sebe sve vjenčane ukrase, i ukrasi se kao dobra mlada, i idi sresti Josifa.
Jer evo, on sam dolazi tebi danas, i on će te vidjeti i radovati se.
11 I kad je čovek završio govoriti ove reči, Asenet se radovala veoma sa
velikom radošću o ovim rečima i pala je na njegove noge i poklonila mu se licem
12 dolje do zemlje pred njim, i reče mu, Blagosloven je Gospod tvoj Bog
Svevišnji koji te poslao da me spaseš od tame i da me izvedeš me od osnova
ponora, i blagosloveno je tvoje ime zauvek. Koje je tvoje ime, Gospodine, reci
mi da mi mogla veličati i slaviti te zauvek i uvek. I čovek reče joj, Zašto
tražiš ovo, moje ime, Asenet? Moje ime je u nebesima u knjizi Svevišnjeg,
upisano prstom Božjim u početku knjige pred svim drugima, jer ja sam upravitelj
kuće Svevišnjega. I sva imena napisana u knjizi Svevišnjeg su neizgovorljiva,
čovjeku nije dozvoljeno da izgovara niti da ih čuje u ovome svijetu, jer ta
imena su neizmerno velika i čudotvorna i pohvalna.
13 I Asenet reče, ako sam našla milost pred tvojim očima, Gospode, i ako
znaš da češ učiniti sve riječi koje si izgovorio meni, dozvoli sluškinji da
priča pred tobom.
14 I čovjek reče joj, Govori. I Asenet raširi svoju desnu ruku i stavi na
njegovo koljeno i reče mu, Molim te, Gospodine, sjedi dole malo na ovaj krevet,
jer ovaj krevet je čist i neuprljan, i čovjek ili žena nikad nisu sjedili na
njemu. I staviti ću stol pred tebe, i donijeti ti hljeba i ti češ jesti, i
donijeti ću ti iz mog ormana staro i dobro vino, miris čiji će iči do nebesa, i
ti češ piti od njega.
15 I nakon ovog ti češ ići svojim putem. I čovjek reče njoj, Požuri i
donesi brzo.
Poglavlje šesnaest
1 i Asenet požuri i postavi stol pred njega i ode da dobavi hljeb za
2 njega. I čovjek reče joj, Donesi mi također saće. I Asenet još je stajala
3 i bi tužna, jer nije imala saće u magacinu. I
4 čovjek joj reče, Zašto još stojiš? I Asenet reče, Poslati ću momka u
predgrađe, jer polje našeg nasljedstva je zatvoreno, i on će brzo donijeti ti
5 saće od tamo, i ja ću staviti ga pred tebe, Gospodine. I čovjek reče joj,
Nastavi i uđi u magacin, i nači češ saće kako leži na stolu.
6 Uzmi ga i donesi ovamo, I Asenet reče, Gospode, saće nije u mom
7 magazinu. I čovjek reče, Idi i nači češ jedno
8 I Asenet uđe u skladište i nađe saće kako leži na stolu. I češalj bi
velik i beo kao snijeg i pun meda. I taj med bi kao rosa sa
9 nebesa i njegov miris kao udisaj života. I
Asenet se čudila i reče u sebi, Je li onda ovaj češalj izašao iz čovjekovih
usta, jer njegov miris je kao dah
10 čovječjih usta? I Asenet uze taj češalj i
donese ga čovjeku, i stavi ga na stol koji je bio pripravljen pred njim.
I čovjek reče joj, Kako to da si rekla saće nije u
mojem
11 skladištu? A evo, donijela si odlično saće. I
Asenet se bojala i reče, Gospode, Ja nisam imala saće u mom magacinu uopšte,
ali ti reče i tako bi.
Sigurno je ovo došlo iz tvojih usta, jer njegov
miris je kao dah tvojih usta.
12, 13 i čovek se nasmija na Asanetino
razumevanje, i pozva je sebi, i raširi njegovu desnu ruku, i uhvati je za glavu
i potapša njenu glavu sa desnom rukom. I Asenet se bila bojala čovečje ruke,
jer iskre su išle iz njegove ruke kao kipuće rastopljeno željezo. I Asenet je
gledala, zurila sa očima u čovečiju ruku.
14 I čovjek je vidio i nasmijao se i rekao, Sretna
si ti, Asenet, zarad neopisive tajne Svevišnjega koja je otkrivena tebi, i
sretan je onaj koji se prikloni tebi u Gospoda Boga pokajanju, jer oni će jesti
od ovog češlja.Jer ovaj češalj je pun duha života. I pčele užitka raja su
učinile ovo od rose ruža života koje su u raju Božijem. I svi anđeli Božji jedu
od njega i svi izabranici Božiji i svi sinovi Svevišnjeg, jer ovo je češalj
života, i svako ko jede od njega neće umrijeti zauvek i uvek.
15 I čovjek raširi svoju desnu ruku i prelomi
malen dio češlja, i on sam pojede i što osta on stavi svojom rukom u Asenetina
usta, i reče joj
16 Jedi. I ona jede. I čovjek reče Asenet, Evo, ti
si jela kruh života, i popila čašu besmrtnosti, i bila si pomazana sa uljem
nepokvarenosti. Evo, od danas tvoje tijelo će mirisati kao cvijeće života od
zemlje Svevišnjeg, i tvoje kosti će rasti jake kao cedri raja užitka Božjeg, i
neumorne snage će obuhvatiti te, i tvoja mladost neće videti starost, i tvoja
ljepota neće proći zauvek. I biti češ kao ozidan majčin grad od svih koji uzmu
16 utočište sa imenom Gospoda Boga, kralja
večnosti. I čovjek raširi svoju desnu ruku i dodirnu češalj gde je bio
prelomljen, i bi obnovljen i ispunjen, i odjednom on postade ceo kao što bi na početku.
17 I opet čovjek raširi svoju desnu ruku i stavi
svoj kažiprst na rub češlja gledajući istočno i povuče do ruba gledajuči
zapadno,i put njegova prsta posta kao krv. I on raširi svoju ruku drugi put i
stavi svoj prst na kraj češlja gledajući severno i povuče do kraja gledajući
južno, i put njegova prsta posta kao krv. I Asenet stade podižući ruku i
gledala je sve šta ovaj čovjek je radio.
I čovjek reče češlju, Dođi, i pčele ustaše od
čelija tog češlja, i čelije behu bezbrojne, deset hiljada puta deset hiljada i
hiljada na
18 hiljadu. I pčele behu bele kao sneg, i njihova
krila kao ljubičasta i kao roza i kao crvena i kao zlatom izvezene laneni
kaputi, i zlatne krune behu na
19 njihovim glavama, i one imahu oštre žaoke, i
nisu htele povrediti nikoga. I sve te pčele okruživaše Asenet od pete do glave.
I druge pčele behu velike i odabrane kao njihove
kraljice, i one ustaše od odlomljenog dela češlja i okružiše Asenetina usta, i
načiniše na njenim ustima i njenim usnama
20 češalj sličan češlju koji je ležao pred
čovekom. I sve te pčele jedoše od češlja koji je bio na Asenetinim ustima. I
čovjek reče pčelama, Idite na vaše
21, 22 mjesto. I sve pčele ustaše i odletiše i
odoše dalje u nebo. I oni koji su hteli da ozlijede Asenet padoše na zemlju i
umreše. I čovjek raširi svoj štap nad
23 mrtvim pčelama i reče im. Ustanite, također, i
idite u svoje mjesto. I pčele koje su umrle ustaše i odoše u dvor do Asenetine
kuće i tražiše sklonište na plodonosnom drveću.
Poglavlje sedamnaest
1 i čovjek reče Asenet, Jesi li vidjela ovu stvar?
I ona reče, Da
2 Gospode, Vidjela sam te stvari. I čovjek reče
joj, Tako će biti sve moje riječi
3 koje sam izrekao danas tebi. I čovjek po treči
put raširi svoju desnu ruku, i dotaknu oštećen komad češlja, i odjednom vatra
ustade sa stola
5 i sagori češalj, ali stol nije bio oštećen. I
mnogo mirisa izađe od gorenja češlja, i ispuni sobu.
I Asenet reče čovjeku, Gospodine, sa mnom je sedam
devica koje me služe, čuvaju me on mog detinjstva, rođene sa mnom u jednoj
noći, i ja volim ih kao moje
5 sestre, ja ću pozvati ih, i ti češ blagosloviti
ih kao što si blagoslovio mene, također. I
6 čovjek reče, pozovi ih. I Asenet pozva sedam
devojaka i postavi ih pred čovjeka. I čovjek blagoslovi ih i reče, Neka Gospod
Bog Svevišnji blagoslovi vas. I vi ćete biti sedam stubova Grada Utočišta, i
svi drugovi stanovnici izabranika tog grada će odmarati pod vama zauvek i uvek.
7 I čovjek reče Asenet, Ukloni ovaj stol dalje. I
Asenet okrenu se da stavi stol dalje, i odjednom čovjek ode iz njenog vida. I
Asenet vidje nešto kao kola i četiri konja da putuju prema nebesima istočno. I
kočija bi kao plamena vatre, i konji kao munje. I čovjek bi stajao na kočiji.
9 I Asenet reče, Koji glupa i bezobzirna žena sam
ja, jer sam govorila sa iskrenošću i rekla da je čovjek došao u moju sobu sa
nebesa, i nisam znala da Bog je došao meni. I gle, sad on putuje nazad u nebo
na svoje mjesto.
10 I ona reče u sebi, Budi milostiv, Gospode
svojoj robinji, i poštedi svoju sluškinju, jer sam govorila otvoreno pred tobom
sve moje riječi neznanja.
Poglavlje osamnaest
1 i kako je Asenet još govorila ove stvari sebi,
gle, mladić od Potifarovih slugu pojuri unutra i reče, Evo, Josif Močni od Boga
dolazi nam danas. Jer prethodnik glasnik
njegov stoji na vratima dvora.
2 i Asenet požuri i pozva njenog očuha, nadzornika
kuće, i reče mu, Požuri i pospremi kuću i dobar obrok, jer Josif
3 Močnoga Boga dolazi nam danas. I njen očuh vidje
je, i gle njeno lice je palo od nevolje i plakanja i posta sedam dana, i on je
bio tužan i plakao je, i on uze njenu desnu ruku i poljubi je i reče. Šta
4 ti je, moje dijete, jer tvoje lice je oslabilo
veoma? I Asenet mu reče, Moja glava me veoma boli, i san je otišao od mojih
očiju, i zato
5 moje lice je palo. I njen očuh ode i pripravi
kuću i ručak. I Asenet se sjeti čovjeka sa nebesa i njegove zapovijedi, i ona
požuri i uđe u njenu drugu sobu gde behu ormani sa njenim nakitom, i otvori
velik sanduk i izvadi njenu prvu odeću, onu za venčanje, koja je svjetlila
6 naizgled, i obukla je. I opasa se zlatnim i
kraljevskim pojasom oko sebe koji je bio izrađen od dragog kamenja. I stavi
zlatne narukvice na prste i na noge zlatne čizme, i drage ukrase stavi oko
vrata u kojima behu nebrojeni skupi i drago kamenje bi učvrščeno, i zlatna
kruna stavila ju je na glavu, i na toj kruni, nasuprot njeneobrve, bio je
veliki safir kamen, i oko velikog kamena bilo je šest skupih kamena. I sa veom ona je pokrila glavu
kao mlada, i ona uze palicu u ruku.
7 i Asenet se sjeti riječi svoga očuha, jer on joj
je rekao, Tvoje lice je palo. I ona uzdahnu i bila je veoma tužna i reče, Jao
meni,
8 poniznoj, jer moje lice je sumorno, Josif će me
vidjeti i prezreti me. I ona reče svojoj posestri, Donesite mi čiste vode sa
izvora, i ja ću oprati moje lice.
9 I ona donese joj čistu vodu iz izvora i pospe u
bazen. I Asenet nnagne nad njim da opere svoje lice i vidje lice u vodi. I bilo
je kao sunce i njene oči su bile kao jutarnja zvezda što izlazi, i njeni obrazi
kao polja Svevišnjega, i na njenim obrazima bilo je boje kao krvi, i njene usne
su bile kao ruža životna što izlazi iz lista, i njeni zubi behu kao borbeni
ljudi u liniji za borbu, i njen vrat kao šareni čempres, i njene grudi su bile
kao gore Svevišnjeg Boga.
10 I kad Asenet vidje sebe u vodi, ona je bila
zadivljena na pogled i radovala se veoma, i nije oprala lice, jer reče, Možda
ću skinuti ovu
11 veliku ljepotu. I njen očuh dođe joj i reče,
Sve je pripremljeno kako si zapovjedila. I kad on vidje nju on bi začuđen i
stade nijem za dugo. I bi ispunjen sa velikim strahom i padne na njene noge i
reče, Šta je ovo, moja gospodarice, i šta je ova velika i čudnovata ljepota? Na
kraju Gospod Bog nebesa je izabrao te kao mladu svom prvorođenom sinu, Josifu?
Poglavlje devetnaest
1 i dok su oni još govorili dječak dođe i reče
Asenet
2 evo, Josif stoji na vratima dvora. I Asenet
požuri i siđe dole niz stepenice sa gornjeg sprata sa sedam devica sa sretne
Josifa i stade na
3 ulazu kuće. I Josif uđe u dvor i vrata behu
zatvorena, i svi stranci ostaše vani.
I Asenet izađe na ulaz da sretne Josifa, i Josif
vidje je i bio je
5 zadivljen njenom ljepotom, i reče joj. Tko si
ti? Brzo reci mi. I ona mu reče, ja sam tvoja sluškinja Asenet, i sve idole ja
sam zbacila dablje od sebe i oni su uništeni. I čovjek dođe k meni sa nebesa
danas, i dade mi hljeb života i ja jedoh, i čašu blagoslova ja popih. I on reče
mi, Ja sam te dao za mladu Josifu danas, i on sam će biti tvoj mladoženja
zauvek i uvek. I on reče mi, Tvoje ime neće više biti Asenet, već tvoje ime će
biti Grad Utočišta, i Gospod Bog će vladati kao kralj nada mnogim narodima
zauvek,
6 jer u tebi mnogi narodi će uzeti utočište pri
Gospodu Bogu, Svevišnjem. I čovjek reče mi, Ja ću ići također k Josifu i
govoriti u njegove uši za tebe šta
7 Ja imam da kažem, I sad, ti znaš, moj gospodaru,
dali ovaj čovjek je došao k tebi i govorio ti o meni.
8 I Josif reče Asenet, Blagoslovena si ti od
Svevišnjeg Boga, i blagosloveno je tvoje ime zauvek, jer Gospod Bog je podigao
svoje zidove na najvišljemu, i tvoji zidovi su nepopustljivi zidovi života, jer
sinovi živoga Boga će stanovati u tvom
9 Gradu Utočišta, i Gospod Bog će vladati kao
kralj nad njima zauvek i uvek. Jer ovaj čovjek dođe danas do mene i reče mi
riječi kao te o tebi. I sad, dođi k meni, časna device, zašto stojiš podalje od
mene?
10 I Josif raširi svoje ruke i pozva Asenet migom
oka. I Asenet također raširi svoje ruke i potrči Josifu i pade na njegove
grudi. I Josif odloži svoje oružje od nje, i Asenet stavi svoje oko Josifa, i
oni poljubiše
11 jedno drugo za dugo vrijeme i oboje dođoše u
život u njihovom duhu. I Josif poljubi Asenet i dade joj duha života, i on
poljubi nju drugi put i dade joj duha mudrosti, i on poljubi nju treči put i
dade joj duha istine.
Poglavlje dvadeset
1. i Asenet reče Josifu, Dođi , moj Gospodaru, i
uđi u našu kuću, jer sam
2 pripremila našu kuću i napravila velik objed. I
ona uze njegovu desnu ruku i uvede ga u njenu kuću i posjede ga na Potifarov
njenog oca tron. I ona donese
3 vode da opere njegove noge. I Josif reče, Neka
jedna od djevica dođe i opere moje
4 noge. I Asenet reče njemu, Ne moj Gospodaru,jer
ti si moj gospodar od sada, i ja sam tvoja sluškinja. I zašto govoriš ovo da
druga devica opere tvoje noge? Jer tvoje noge su moje noge, i tvoje ruke moje
ruke, i tvoja duša moja duša.
5 i tvoje noge druga žena nikad neće oprati. I ona
ubjedi ga i opra njegove noge. I Josif pogleda na njene ruke, i one behu kao
ruke života, i njeni prsti lijepi kao prsti od pisara. I nakon ovoga Josif
uhvati njenu desnu ruku i poljubi je, i Asenet poljubi njega u glavu i sjede na
njegovu desnu stranu.
6 I njen otac i majka i njihova cela obitelj
dođoše iz polja koje bi njihovo nasljedstvo. I oni videše Asenet kao u izgledu
svjetla, i njena ljepota bi kao nebeska ljepota. I oni vidješe nju kako sjedi
sa Josifom i obučenu u vjenčanu odjeću.
7 I oni behu zadivljeni na njenu ljepotu, i
radovali su se i dadoše slavu Bogu koji daje život
8 mrtvima. I nakon ovog odi su jeli i pili i
slavili. I Potifar reče Josifu, Sutra ću pozvati velikaše i namjesnike čitave
zemlje Egipat i učiniti vjenčano slavlje
za tebe, i ti češ uzeti moju kćer
9 Asenet za tvoju ženu. I Josif reče, Sutra ću ići
faraonu kralju, jer on je kao otac meni i postavio me upraviteljem cijele
zemlje Egipat, i ja ću pričati o Asenet u njegove uši, i on sam će mi dati nju
za moju ženu.
10 I Potifar reče njemu, Idi u miru.
Poglavlje dvadeset i jedan
1i Josif osta taj dan sa Potifarom, i nije spavao
sa Asenet, jer Josif reče, Ne pristaje čovjeku koji poštuje Boga da spava sa
svojom ženom prije vjenčanja.
2 I Josif usta u zoru i ode ka faraonu i reče
njemu, Daj mi
3 Asenet, kćer Potifara, sveštenika Heliopolisa,
za moju ženu. I faraon se radovao veoma i reče Josifu, Gle, nije li ti ona
zaručena još od večnosti? I ona će biti tvoja žena od sad i zauvek i uvek.
4 I faraon posla i pozva Potifara, i on dođe i
dovede Asenet, i stade ona pred faraona. I faraon vidje je i bi zadivljen nad
njenom ljepotom i reče, Neka Gospod, Bog Josifov blagoslovi te, dijete, i neka
ova ljepota tvoja ostane ti zauvek, jer pravedno Gospod, Bog Josifov, je
izabrao tebe za mladu Josifu, jer on je prvorođeni sin Božji, i ti češ biti
zvana kćerkom
5 Svevišnjega i mladom Josifa od sad i zauvek. I
faraon uze Josifa i Asenet i stavi zlatne krune na njihove glave koje su bile u
njegovoj kući od
6 početka starina. I faraon postavi Asenet na
Josifovu desnu stranu, i stavi svoje ruke na njihove glave, i njegova desna
ruka bi na Asenetinoj glavi. I faraon reče, Neka Gospod Bog Svevišnji
blagoslovi vas i umnoži vas i uzveliča i proslavi vas zauvek.
7 I faraon okrene ih jedno prema drugom lice u
lice i dovede ih usta na usta i pridruži ih njihovim usnama, i oni poljubiše
jedno drugo.
8 i nakon ovog faraon dade vjenčano slavlje i
velik objed i veliku proslavu za sedam dana. I on pozva zajedno sve namjesnike
zemlje Egipta i sve kraljeve naroda i objavi cijeloj zemlji Egipat, govoreći,
Svaki čovjek koji čini ijedno djelo tokom sedam dana Josifovog i Asenetinog
vjenčanja će sigurno umreti.
9 I dogodi se nakon ovog, Josif uđe Aseneti, i
Asenet zače od Josifa, i dade rođenje Manasiji i Efraimu, njegovom bratu, u
Josifovoj kući.
10 I potom Asenet poče da ispovijeda Gospodu Bogu
i da daje zahvale, ispaštajući, za sve dobre stvari od kojih je ona smatrala
vrijednim Gospodu:
11 Ja sam griješila, Gospodaru, ja sam grešila
Pred tobom ja sam grešila mnogo,
Ja Asenet, kćer Potifara, sveštenika Heliopolisa,
Koji je nadglednik svega.
12 Ja sam grešila, Gospode, ja sam grešila
Pred tobob sam grešila veoma.
Ja sam rasla u kući svoga oca,
I bila hvalisava i drska djeva
13 ja sam grešila, Gospode, ja sam grešila
Pred tobom ja sam veoma grešila
I obožavala sam strane bogove kojih bi bez broja,
I jela sam kruh od njihovih žrtvi.
14 ja sam grešila, Gospodaru, ja sam grešila
Pred tobom mnogo sam grešila,
Hljeb davljenja sam jela,
I čašu mučnine sam pila sa stola smrti.
15 ja sam grešila, Gospode, Ja sam grešila,
Pred tobom Ja sam grešila mnogo
I nisam znala Gospoda Boga Nebesa,
I nisam vreovala u Svevišnjeg Boga života.
16 Ja sam grešila, Gospode, ja sam grešila
Pred tobom sam grešila mnogo
Jer verovala sam u veličinu svoje slave i u moju
ljepotu
I bijah hvalisava i drska
17 ja sam grešila, Gospode, Ja sam grešila,
Pred tobom Ja sam grešila veoma.
I prezrela sam svakog čovjeka na zemlji
I nije bilo nikoga tko bi dobio nešto preda mnom
18 ja sam grešila, Gospode, ja sam grešila
Pred tobom sam grešila veoma
I mrzila sam sve koji su došli da traže moju ruku
za brak
I prezrela ih i ponižavala ih
19 ja sam grešila, Gospode , grešila sam
Pred tobom sam grešila mnogo
I ja govorih drske riječi uzalud i rekoh
Nema princa na zemlji koji može odpustiti moj
pojas mog devičanstva
20 ja sam grešila, Gospode, grešila sam,
Pred tobom ja sam grešila veoma
Ali biti ću mlada velikog kralja prvorođenog sina
21 ja sam grešila, Gospode, ja sam grešila
Pred tobom sam grešila mnogo
Dok Josif Močni od Boga nije došao
On povuče me dole iz mog uzvišenog mjesta
I učini me poniznom nakon moje drskosti,
I svojom ljepotom on uhvati me,
I svojom mudrošću on uhvati me kao riba na udicu,
I njegovim duhom, kao mamcem života, on uhvati me,
I svojom snagom on zaveja me,
I dovede me ka Bogu večnomu
I do upravitelja kuće Svevišnjega,
I dade mi da jedem kruh života,
I da pijem čašu mudrosti,
I ja postah njegova mlada zauvek.
Poglavlje dvadeset i dva
1 i dogodi se nakon ovog: sedam godina izobilja
prođoše i sedam godina
2 gladi poče da dolazi. I Jakov ču o Josifu svome
sinu, i Izrael ode u Egipat sa celom svojom porodicom, u drugoj godini gladi, u
drugom mjesecu, dvadeset i prvog mjeseca, i stanovaše u zemlji Gošen.
3 i Asenet
reče Josifu, Ići ći da vidim tvoga oca, jer tvoj otac Izrael
4 je kao otac meni, i Bog I Josif rekoše joj, Ići
češ sa mnom i
5 vidjeti moga oca. I Josif i Asenet odoše u
zemlju Gošen ka Jakovu. I Josifova braća sretoše ih i pokloniše se licem dolje
do zemlje pred njima.
6 I oni uđoše Jakovu. I Izrael je bio sjedio na
krevetu, i on je bio starac u dobrim starim godinama.
7 I Asenet vidje ga i bi zadivljena nad njegovom
ljepotom, jer Jakov je nio veoma lijep na pogled, i njegove stare godine su
bile kao mladost mladića, i njegova glava je bila bijela kao snijeg, i kosa
njegove glave bila je veoma blizu i gusta kao u egipćana, a njegova brada je
dosezala do grudi, i njegove oči su sijale i bacale svjetlost, a njegova snaga
i ramena i ruke behu kao u anđela, i njegova bedra i
8 noge kao u diva. I Jakov je bio kao čovjek koji
se borio sa Bogom. I Asenet vidje ga i bi zadivljena, i pokloni se pred njim
licem dole do zemlje. I Jakov reče Josifu. Je li ovo moja snaha, tvoja žena?
Blagoslovena ona
9 će biti od Svevišnjeg Boga. I Jakov pozva je
sebi i blagoslovi ju i poljubi je. I Asenet raširi svoje ruke i zagrli
Jakovljev vrat, i objesi sebe na očev vrat baš kao neko tko grli očev vrat kad
se vrati iz
10 borbe u svoju kuću, i ona poljubi ga. I nakon
ovog oni jedoše i piše. I Josif i Asenet vratiše se svojoj kući.
11 I Simeon i Levi, Josifova braća, sinovi Leje,
sami pratiše ih, ali sinovi Zilfe i Bilhe, Lejini i Raheline sluškinje, nisu ih
pratili, jer
12 oni zavidješe im i behu neprijateljski prema
njima. I Levi bi na Asenetinoj desnoj strani
13 i Josif na njenoj levoj. I Asenet uhvati
Levijevu ruku. I Asenet je voljela Levija veoma više od sve Josifove braće, jer
ona je bila priklonila sebe Bogu, a on je bio pametan čovjek, i prorok
Svevišnjega i oštrovidan sa očima, i on je uobičavao da vidi slova napisana u
nebesima od prsta Božijeg i on je znao neizgovorive tajne Svevišnjega Boga i
otkrivao ih Asenet u tajnosti, jer on sam,Levi, je volio Asenet veoma, i vidio
njeno mesto odmora na najvišljem, i njeni zidovi kao nepopustljivi vječni
zidovi, i njeni temelji osnovan na stijeni sedam nebesa.
Poglavolje dvadeset i tri
1 i dogodilo se dok Josif i Asenet su prolazili,
da faraonov prvorođeni sin vidje ih sa zida. I on vidje Asenet i bi udaren do
srca, i za neko vreme bi teško ogorčen i osjeti se bolesnim zarad njene
ljepote. I on reče, To neće biti.
2 I faraonov sin posla glasnike i pozva sebi
Simeona i Levija. I ljudi dođoše njemu i stadoše pred njim. I faraonov
prvorođeni sin reče im, Znam da ste vi jaki ljudi iznad svih ljudi zemlje, i da
od ove vaše desne ruke grad Šehemita je bio porušen, i od ova dva mača
3 vaša trideset hiljada ratnika behu ubijeni. I
evo, danas ću vas uzeti kao drugove za sebe, i dati vam mnogo zlata i srebra, i
sluge i sluškinje i kuće i velika imanja u nasljedstvo. Samo učinite ovu stvar
i pokažite mi milost, jer ja sam uvređen od vašeg brata Josifa veoma, jer on
sebi uze Asenet
4 moju suđenu suprugu koja mi je bila zaručnica od
početka. I sad, dođite mi pomoći, i mi ćemo zaratovati sa Josifom vašim bratom,
i ja ću ga ubiti mojim mačem, i imate Asenet za moju ženu, i vi ćete mi biti
braća i vjerni prijatelji.
5 Štaviše, učinite ovu stvar. Ali ako ste previše
kukavice da učinite ovo, i prezrete moju
6 namjeru, gle moj mač je pripravan protiv vas. I
dok je on govorio ovo, on je izložio svoj mač i pokazao ih njima. Ali kad
ljudi, Simeon i Levi, čuše ove stvari, oni behu veoma udareni
7 do srca, jer faraonov sin je govorio njima na
tiranijski način. A Simeon je bio odvažan i bestidan čovjek, i on je namjerio
da stavi svoju ruku na ručku mača i povuče ga iz korica u dari faraonovog sina,
jer je izgovorio ove ružne stvari
8 njima. I Levi vidje namjeru njegova srca, jer
Levi je bio prorok, i on je bio oštrouman i sa mislima i sa očima, i mogao je
pročitati šta piše na srcima ljudi. I Levi nagazi sa nogom na Simeonovo desno
stopalo i stisnu ga i
9 tako mu dade signal da odustane od svog bijesa.
I Levi reče Simeonu mirno, Zašto si bijesan sa ljutnjom na ovog čovjeka? I mi
smo ljudi koji obožavamo Boga, i ne priliči nam da uzvračamo zlo za zlo.
10 I Levi reče faraonovom sinu iskreno, sa licem
vedrim, i nije bilo ni najmanje ljutnje u njemu, već u mekoći srca on reče
njemu, Zašto naš gospodar izgovara riječi kao ove? I mi smo ljudi koji poštuiju
Boga, i naš otac je prijatelj
11 Svevišnjeg Boga, i Josif naš brat je kao prvorođeni
sin Božiji. I kako da mi učinimo ovako zlu stvar, i pogrešimo pred našim Bogom
i pred našim ocem Izraelom i
12 pred našim bratom Josifom? I sad, poslušaj naše
riječi. Ne priliči čovjeku koji obožava Boga da povrijedi ikoga na ikoji način.
I ako itko želi da povredi čovjeka koji obožava Boga, taj prvo spomenuti čovjek
koji obožava Boga ne pomaže mu
13 povređenom jer mač nije u njegovoj ruci. I ti u
namanjem čuvaj se pričanja više protiv našeg brata Josifa riječi kao ove. Ali
ako insistiraš na ovom svome zlom predlogu, vidi naši mačevi su izvučeni u
našim desnim rukama pred tobom.
14 I Simeon i Levi izvukoše njihove mačeve iz
njihovih korica i rekoše, Evo, jesi li vidio ove mačeve? Sa ova dva mača Gospod
Bog kaznio je uvredu Šehemita kojima su oni uvredili sinove Izraela, jer naša
sestra Dina koju
15 Šehemov sin Hamor je obeščastio. I sin faraonov
vidje njihove mačeve izvučene i bi veoma uplašen i drhtao je čitavim telom, jer
njihovi mačevi behu sijali nešto kao plamene vatre, i oči faraonovog sina potamneše,
i
16 on pade licem na zemlju ispod njihovih nogu. I
Levi pruži svoju desnu ruku i uhvati ga i reče mu. Ustani i ne boj se. Samo
čuvaj se pričanja protiv
17 više zlih riječi o našem bratu Josifu. I Simeon
i Levi odoše dalje ispred prisustva faraonovog sina.
Poglavlje dvadeset i četiri
1 i sin faraonov bi pun straha i tuge, jer se
bojao Josifove braće, Simeona i Levija, i on je bio tužan zarad Asenetine
ljepote i
2 nevoljan sa velikim neprolaznim bolom. I njegove
sluge rekoše mu u uho, govoreći, Vidi, sinovi Bilhe i sinovi Zilfe, Lejinih i
Rahelinih sluškinja, Jakovljevih žena, su neprijateljski raspoloženi prema
Josifu i Asenet, oni zavide im. I oni će biti u tvojoj
3 vlasti prema tvojoj volji. I faraonov sin posla
glasnike i pozva ih sebi, i oni dođoše njemu u prvom času noći i stadoše pred
njim.
I faraonov sin im reče, Imam riječ da vam kažem,
jer vi ste močni
4 ljudi. I Dan i Gad, starija braća, rekoše mu,
Neka tvoj gospodar reče svojim slugama šta želi da kaže, i tvoje sluge će
slušati, i mi čemo uraditi prema tvojoj
5 volji. I faraonov sin se radovao neizmjerno
velikom radošću i reče svojim slugama, Povucite se od mene za malo, jer imam
povjerljivu riječ da kažem ovim ljudima.
6 I oni svi se povukoše.
7 I faraonov sin slaga njima i reče, Evo,
blagoslov i smrt su stavljeni pred vaše lice. Uzmite sad radije blagoslov a ne
smrt, jer vi ste snažni ljudi
8 i ne umrite kao žene, već budite hrabri i
osvetite sebe na svojim neprijateljima. Jer sam čuo Josifa vašeg brata kako
govori faraonu momu ocu za vas, Djeca moga oca sluškinja su Dan i Gad i Naftali
i Ašer, i oni nisu moja braća. I ja ću sačekati svoga oca smrt i tad ću ih
izbaciti sa zemlje sve njihove potomke da ne djele nasljedstvo sa nama, jer oni
su sinovi
9 sluškinja.I ovi ljudi prodaše me Ismaelitima, i
ja ću im uzvratiti prema uvredi njihovoj koju uradiše protiv mene zlo. Samo
10 neka moj otac umre prvo. I faraon, moj otac,
zapovedi mu i reče, Dobro si govorio, dijete. Tad, uzmi od mene ljude koji su
snažni u borbi i idi sretni ih prema onomu kako ti radiše. I ja ću ti pomoći.
11 i kad ljudi čuše riječi faraonovog sina, bili
su u iznimnoj nevolji
12 i tužni i rekoše faraonovom sinu, Mi molimo te,
gospodaru,pomozi nam. I faraonov
13 sin reče im, Ja ću vam pomoći ako poslušate
moje riječi. I ljudi rekoše, Evo, mi smo sluge tvoje pred tobom. Daj nam
naređenja, i mi čemo učiniti prema
14 tvojoj volji. I faraonov sin reče im, Ja ću
ubiti mog oca faraona ovu noć, jer faraon moj otac je kao otac Josifu i reče mu
da će mu pomoći protiv vas. A vi ubite Josifa, i ja ću uzeti Asenet za ženu za
sebe, i vi ćete biti braća meni i drugovi naslednici svih mojih stvari.
Kakogod, učinite ovu stvar.
15 I Dan i Gad rekoše mu, Mi smo danas tvoje sluge
i učiniti čemo sve što si nam naredio. I mi smo čuli Josifa kako govori Asenet
danas. Idi sutra u polje koje je naše, jer je čas berbe. I on dade kao pratnju
njoj šest stotina ljudi jakih u borbi i pedeset
16, 17 prethodnika. I sad, poslušaj nas, i mi čemo
razgovarati sa našim gospodarom. I oni govoriše
18 njemu sve tajne stvari i rekoše, Daj nam ljude
za rat. I faraonov sin dade četvorici braće pet stotina ljudi svakom, i njima
odredi nadzornike i zapovednike.
19 i Dan i Gad rekoše mu, Mi smo tvoje sluge
danas, i učiniti čemo sve što si nam naredio. Iči čemo noću i postaviti
zasjedu, i sakriti u gustini trske. A ti uzmi sa sobom pedeset strijelaca na
konjima, i idi daleko ispred nas. I Asenet će doći i pasti u naše ruke. I mi
čemo ubiti ljude koji su sa njom. I Asenet će pobječi napred sa kočijom i pasti
u tvoje ruke, i ti češ činiti njoj što ti duša želi. I nakon toga mi čemo ubiti
Josifa dok je tužan za Asenet, i njegovu djecu čemo ubiti pred njegovim očima.
I faraonov sin se radovao kad je čuo ove riječi. I od odasla ih i dve hiljade
ratnika sa njima.
20 I oni dođoše i sakriše se u trsku . I oni se
podijeliše u četiri odreda. I sjedili su preko puta potoka, napred, na ovu
stranu puta i drugih pet stotina ljudi, isto tako na ovoj strani potoka ostatak
je čekao, i između njih je bio put širok i prostran.
Poglavlje dvadeset i pet
1 i faraonov sin usta te noći i ode do sobe svoga
oca kako bi ga ubio sa mačem. I čuvari njegova oca spriječiše ga da ode svome
2 ocu i rekoše mu, Koja su tvoja naređenja,
gospodaru? I faraonov sin im reče, Želim da vidim moga oca, jer idem u berbu
moga novog
3 posađenog vinograda. I čuvari rekoše mu, Tvoj
otac boluje od glavobolje i leži budan svu noć, i sada se odmara malo. I on
reče nam, Neka niko
4 dolazi k meni, čak ni moj prvorođeni sin. I kad
je on čuo ovo, faraonov sin ode dalje požurivši i uzme sa sobom pedeset
naoružanih strelaca i ode na njihovom čelu. Baš kako Dan i Gad su mu rekli.
5 I mlađa braća, Naftali i Ašer, govoriše svojoj
starijoj braći, Danu i Gadu govoreći, Zašto vi opet činite zlo protiv našeg oca
Izraela i protiv našeg brata Josifa? I njega Gospod čuva kao jabučicu oka, Evo,
niste li ga prodali jednom, i sad on je kralj cele zemlje Egipat i spasitelj i
davalac žita?
6 I opet, ako ponovo krenete zlo protiv njega, on
će zaplakati ka Svevišnjem, i on će poslati vatru sa nebesa, i proždrijeti će
vas, i anđeli
7 Božiji će ratovati za njega protiv vas. I
njihova starija braća, Dan i Gad behu
8 ljuti na njih i rekoše, Hočemo li umreti kao
žene? To bi bilo besmisleno. I oni odoše da sretnu Josifa i Asenet.
Poglavlje dvadeset i šest
1 i Asenet ustane u zoru i reče Josifu, Ja ću ići,
baš kao što si rekao, na polje naše. I moja duše je zabrinuta jer ti odlaziš
2 od mene. I Josif reče joj, Ohrabri se, i ne boj
se, već idi, jer Gospod je sa tobom, i on sam će čuvati te kao jabučicu oka od
svakog zlog
3 djela! Jer Ja, također ću iči dati žita i dati
kruha svim ljudima, i
4 cijela zemlja neće zasigurno propasti ispred
lica Gospodnjeg. I Asenet ode svojim putem, i Josif ode dalje da da žito.
5 I Asenet i šest stotina ljudi sa njom dođoše na
mjesto gde je dolina. I odjednom oni koji behu bili u zasjedi izjuriše iz
zasjede i ratovaše sa Asenetinim ljudima, i pobiše ih sa oštricom mača, i oni
ubiše sve njene prethodnike, ali Asenet umače napred sa njenom kočijom.
6 i Levi, sin Lejin, osjetio je sve ove stvari u
duhu kao prorok, i on objavi opasnost u kojoj Asenet je bila svojoj braći
sinovima Leje. I svaki od njih uze svoj mač i staviše uz bedro, i uzeše svoje
štitove i staviše ih na ruke, i uzeše svoja koplja u desnu ruku, i idoše za
Asenet brzo.
7 I Asenet je uzmicala napred, i gle, faraonov sin
i pedeset konjanika sa njim
8 sretoše je. I Asenet vidje ga i bi uplašena i bi
mnogo zabrinuta, i celim telom je drhtala. I ona pozva ime Gospoda Boga.
Poglavlje dvadeset sedam
1 i Benjamin sjede na Asenetinu lijevu stranu u
njenoj kočiji. I Benjamin je bio dečak od osamnaest godina, velik i jak i
snažan, i bio je neizrecivo lijep,
2 i snage kao lavić, i on se bojao Gospoda
neizmjerno. I Benjamin skoči dole sa kočije i uze okrugao kamen iz udoline i
napuni ruku i zavitla kamen na faraonovog sina i udari ga u lijevu stranu i
rani ga
3 teškom ranom. I faraonov sin pade dole sa konja
na zemlju, bijući napola
4 mrtav. I Venijamin skoči na stijenu i reče
Asenetinom kočijašu,
5 daj mi kamenje iz potoka. I on mu dade pedeset
kamenova. I Benjamin baci pedeset kamenova i ubije pedeset ljudi koji su bili
sa sinom faraona. I svi kameni prodriješe kroza njih.
6 I sinovi Lije,Ruvim i Simeon, Levi i Juda,
Isahar i Zebulon, jurili su ljude koji su bili ležali u zasjedi za Asenet i
padoše na njih iznenada i pobiše ih, i šestorica ljudi pobi dve hiljade.
7 i njihova braća, sinovi od Bilhe i Zilfe,
pobjegoše ispred njih i rekoše, Mi smo uništeni od naše braće, i faraonov sin
je umro od ruke Venijaminove dečaka, i svi koji behu s njim su uništeni od ruke
8 dečaka Benjamina. I sad , hajde, da ubijemo
Asenet i Benjamina i pobegnemo u ovu
9 trsku. I oni krenuše prema Asenet držeči njihove
mačeve izvučene, pune krvi.
10 I Asenet vidje ih i bila se veoma uplašila i
reče:
Gospode moj Bože, koji si me učinio ponovo živom
I spasao me od idola i kvarljivosti smrti,
Koji si mi rekao, Tvoja duša će živjeti zauvek,
Spasi me od ruku ovih zlih ljudi
11 I Gospodar Bog čuo je Asenetin glas i odjednom njihovi mačevi pali su iz
njihovih ruku na zemlju i bili pretvoreni u pepeo.
Poglavlje dvadeset osam
1 i sinovi Bilhe i Zilfe vidješe ovu veliku stvar i behu se veoma bojali i
2 rekoše. Gospod se bori protiv nas za Asenet. I oni padoše na lice do
zemlje i pokloniše se ispred Asenet i rekoše, Imaj milosti na nas, tvoje
robove,
3 jer ti si naša gospodarica i kraljica. I mi smo zlo činili protiv tebe i
protiv našeg brata Josifa, i Gospod nam je uzvratio prema našim djelima.
4 I sad mi, tvoji robovi, molimo te, imaj milosti na nas i spasi nas iz
ruku naše braće, jer oni dođoše kao osvetnici uvrede učinjene tebi, i njihovi
mačevi
5 su protiv nas. I mi znamo da naša braća su ljudi koji mole se Bogu i ne
6 uzvraćaju nikome zlo za zlo. U svakom slučaju, budi milostiva svojim
robovima, gospodarice, pred njima.
7 i Asenet reče im, Ohrabrite se, i ne bojte se vaše braće, jer oni su
ljudi koji mole Boga i boje se Boga i poštuju svakog čovjeka. Ali odite u ovu
trsku, dok ih ja ne umirim u pogledu vas, i učinim da im ljutnja prođe, jer ste
vi učinili veliku smionost protiv njih, Ohrabrite se sad, i ne bojte se.
8 Osim toga, Gospodar će suditi između ljudi i vas. I Dan i Gad i njihova
braća utekoše u trsku.
9 i gle, sinovi Lije dođoše trčeći kao tri godine stari jeleni protiv njih.
I Asenet siđe iz kočije koja je davala zaklon i dade im njenu desnu ruku sa
suzama, i oni padnuvši dole, pokloniše se na zemlju pred njom, i plakaše
glasno, i oni behu tražili njihovu braću, sinove njihova oca
10 sluškinje, kako bi otišli s njima. I Asenet reče im, Molim vas, poštedite
svoju braću i ne činite im zlo za zlo, jer Gospodar je zaštitio me protiv njih,
i slomio njihove mačeve, i oni su se istopili na zemlju kao vosak u prisustvu
11 vatre. I to je dovoljno za njih da Gospodar se bori protiv njih za nas.
A vi poštedite ih jer oni su vaša braća i vašeg oca Izraela krv.
12 I Simeon joj reče, Zašto naša gospodarica priča dobre stvari na korist
njenih
13 neprijatelja? Ne, već daj da ih posiječemo našim mačevima, jer oni behu
prvi koji su smišljali zlo protiv nas i protiv našeg oca Izraela i protiv našeg
brata Josifa
14 već drugi put, i protiv tebe, naša gospodarice i kraljice, danas. I
Asenet pruži svoju desnu ruku i dodirnu Simeonovu bradu i poljubi ga i reče.
Nikako, brate, ti nečeš učiniti zlo za zlo svom bližnjem. Gospodu češ dati
pravo da kazni uvredu učinjenu od njih. I oni su tvoja braća i tvoga oca,
Izraela potomstvo, i oni utekoše daleko iz tvoga prisustva. Kakogod, oprosti
im.
15 I Levi ode do nje i poljubi njenu desnu ruku i osjeti da je ona htela
16 da spase ljude od gnjeva njihove braće tako da ih ne ubiju. I oni behu
17 blizu u trski. I Levi njihov brat osjeti to i nije rekao svojoj brači.
Jer bio se bojao u njihovoj ljutnji da bi ih posjekli.
Poglavlje dvadeset i devet
1 i faraonov sin ustade sa zemlje i sjede i ispljuva krvi iz svojih usta
2 jer krv iz njegove glave je tekla dole niz usta. I Benjamin potrča njemu
i uze njegov mač i povuče ga iz korica, jer Benjamin nije imao mač
3 uz bedro, i namjesti da udari grudi faraonovog sina. I Levi potrča njemu
i uhvati njegovu ruku i reče, Nikako, brate, nečeš učiniti ovo djelo, jer mi
smo ljudi koji se mole Bogu, i nije prikladno čovjeku koji se moli Bogu da
plača zlo za
4 zlo niti da gazi nogama palog čovjeka niti da ugnjetava neprijatelja do
smrti. I sad stavi svoj mač nazad na njegovo mjesto, i dođi, pomozi mi, i mi
čemo izliječiti ga od ove rane, i ako živi, on će biti naš prijatelj nakon
ovog, i njegov otac faraon će biti kao naš otac.
5 I Levi podiže faraonovog sina sa zemlje i opra njegovu krv sa lica i veza
zavoj na njegovu ranu, i stavi ga na konja, i uputi ga njegovu ocu
6 faraonu, i opisa mu sve ove stvari. I faraon usta od trona i pokloni se
pred Levijem do zemlje i blagoslovi ga.
7 i u treči dan, faraonov sin umrije od rane uzrokovane udarom
8 kamena Benjaminovog, dječaka. I faraon je tugovao veoma nad prvorođenim
sinom, i od tuge od pade bolestan, i faraon umre u stotinu i devetoj godini, i
ostavi svoju
9 krunu Josifu. I Josif je vladao kao kralj Egipta četrdeset i osam godina,
i nakon ovoga on dade krunu faraonovom mlađem
potomku, koji je bio dojenče kad je faraon umro. I Josif je bio kao otac
faraonovom mlađem sinu u zemlji Egipat sve dane njegova života.
