U ovoj knjizi zapazio sam dve stvari koje su me zainteresirale. Prvo, govori se o tome da sa detetom treba prekinuti kontakt, nepričanjem, kada je ono neposlušno, da ne idem u širinu. Drugo, onanija ili slično u drugog pola, o ovom se govori barem na dva mjesta kao nuždi u slučajevima kada se strast ne može smiriti, dakle kao sredstvo olakšanja, i da za tu radnju nema ni nagrade ni kazne.
Autor nije objašnjavao da to treba biti što čišće misaono, što uvjetuje težinu grijeha. To je ujedno možda i prvi ili drugi put da sam vidio da je neko to razumno i iskreno pokušao obrazložiti. Nadalje, u islamskoj literaturi stoji da pogled treba obarati, kloniti se grijeha. Poslanik kaže kad vidiš ženu odi svojoj ženi, primiri se s njom, imaj snošaj, tako češ zaboraviti na onu. Ko nema ženu da posti, dakle da trpi, da pokuša to prevladati, razmišljajući o dozvoljenom uz što manje greha.
Preuzimanje
knjige
https://tewhid.blogspot.com/2014/03/odgoj-djece-u-islamu-abdullah-nasih.html
https://ia903008.us.archive.org/32/items/OdgojDjeceUIslamu/Odgoj%20djece%20u%20islamu.pdf
