Evanđelje po Filipu

 preuzet prevod

EVANĐELJE PO FILIPU (II,5)

 

Uvod:

WESLEY  W. ISENBERG

 

Evanđelje po Filipu zbirka je iskaza koji se prvenstveno odnose na značenje i vri­ jednost sakramenata u kontekstu valentinijanskih koncepcija o teškoćama bivanja čov­ jekom, i o životu poslije smrti.

Kao i u novozavjetnim evanđeljima, takve iskaze i ovdje nalazimo u različitim književnim oblicima: u obliku aforizma, analogije, parabole, pareneze, polemike, na­ rativnog dijaloga, Kristove izreke, biblijske egzegeze, te dogmatske postavke. Evan­ đelje po Filipu nije, međutim, nalik novozavjetnim evanđeljima. Djelo mjestimice spominje neke Isusove riječi ili djela, a sadržano je i sedamnaest Isusovih izreka, od kojih su devet navodi i tumačenja Isusovih riječi koje nalazimo u kanonskim evan­ đeljima  (55,33-34;  57,3-5;  68,8-12;  68,26-27;  72,33-73;  77,18;  83,11-13; 84,7-9; 85,29-31). Nove  izreke (55,37-56,3;  58,10-14;  59,25-27;  63,29-30;  64,2-9; 64,10--12; 67,30-35; i 74,25-27), identificirane prema uvodnoj formuli ("on reče", "Gospo­ din reče", ili "Spasitelj reče") kratke su i zagonetne, i najbolje je tumačiti ih iz gnostič- ke perspektive. Ovdje nalazimo i nekoliko pripovijesti o Isusu, sličnih predajama iz ranokršćanskih apokrifnih evanđelja. Prilikom otkrivenja na gori, on se svojim učeni­ cima ukazao natprirodno velik. U njegovoj su pratnji i tri  žene, sve tri  imenom Mari­ ja (59,6-11), iako posebnu naklonost on jasno iskazuje Mariji Magdaleni (63,32-36). Kada je kod bojadisara Levija u jednu bačvu stavio sedamdeset i dvije različite boje, one su se stopile u jednu (63,25-30). Navodno je upravo apostol Filip izvor priče pre­ ma kojoj je tesar Josip načinio križ na kojem je njegov sin kasnije razapet (73,8-15).

Ovih nekoliko izreka i pripovijesti nisu, međutim, stavljene u neki narativni okvir, kao što je slučaj u novozavjetnim evanđeljima. Štoviše, cijelo Evanđelje po Filipu ustrojeno je na način koji je nemoguće prikladno opisati. Iako se kontinuitet donekle postiže kroz asocijaciju ideja (usp. 51,29-52,35), nizanjem kontrasta ili ponavljanjem riječi (usp. 77,15-78,24, riječ ljubav), misaoni je tijek pomalo nesuvisao i nepovezan, i nerijetko preskače s teme na temu.

Ipak, tekst ostavlja utisak logičke koherentnosti zbog ponavljanja određenih te­  ma (npr. značenje Isusovih imena, 56,3-15; 62,7-17; 63,21-24; potreba za doživlja­ vanjem uskrsnuća prije smrti, 56,15-20; 56,26-57,22; 66,16-23;  73,1-8;  zaodijeva- nje svjetlošću kao način bijega od neprijateljskih sila, 70,5-9;  76,22-77-1;  86,4-10), no ova je koherentnost najvjerojatnije slučajna, a ne planirana.

Moguće je da je sastavljač ove zbirke hotimice rastavio izvorno potpune misaone cjeline, i raspodijelio odlomke na različita mjesta u tekstu. Tako, primjerice, jednu pot­ punu misao dobivamo kad spojimo 70,5-9 sa 76,22-77, a potom sa 66,7-29, tim redoslijedom. Na taj način neodređene zamjenice dobivaju primjerenu prethodnu riječ. Slično tome, 75,13-14 postavlja temu koja se kasnije razrađuje u 61,36-62,5. U 63,5--11 nalazimo analogiju koja prethodi tvrdnji izraženoj u 70,22-29.

S obzirom na nesustavnost Evanđelja po Filipu, njegov je sadržaj najbolje razmat­ rati na temelju sažetaka pojedinih iskaza. Iskaz 69,1-4 razmatra otajstva bračne ložni- ce, i razlikuje  one koji  ondje smiju sudjelovati - slobodni  ljudi  i djevice - od onih ko­ ji ne smiju - životinje, robovi, i oskvrnute žene.

Oni isključeni iz ložnice u potpunosti su prikazani negativnim riječima. Tako, iz­ među ostalog, doznajemo kako životinje i muškarci moraju biti odvojeni (78,25-28; 75,25-26). No, "mnogo je životinja na svijetu koje su ljudskog oblika" (81,7-8).  Ako  je netko "životinja" on mora ostati "izvan ili ispod", a ne "iznad" ili "unutar" (79,5- 11). "Robove" valja razlikovati od "sinova" (52,2-6), "djece" (81,12-14) i "slobod­ nih" (79,13-18). "Rob" je onaj koji počini grijeh (77,18), koji nije upoznao svoje unu­ tarnje zlo koje ga porobljuje (83,18-29; 85,24). "Oskvrnute žene" su sve one koje su­ djeluju u seksualnom činu, tj. u "braku oskvrnuća", koji je tjelesan i požudan (81,34--82,10). Nečisti duhovi žele oskrnaviti muškarce i žene (65,1-23).

"Slobodni ljudi i djevice" suprotstavljeni su "životinjama, robovima, i okaljanim ženama". Djevica nikad nije bila okaljana seksualnim činom (55,27-28; usp. 81,34--82,8). "Slobodan čovjek" ne griješi (77,15-18). On se ne boji tijela niti ga ljubi (66,4-6). Ugrožavaju ga obmane arhonata koji ga žele učiniti robom (54,16-31). "Slo­ bodni ljudi i djevice" zovu se i "kršćani" (74,13-16), koji posjeduju "uskrsnuće, svjet­ lost, križ, Duh Sveti" (74,18-21).

Prema ovome evanđelju, egzistencijalna bolest čovječanstva izvire iz razlika spo­ lova. Kada je Eva odvojena od Adama, razbijeno je izvorno androgino jedinstvo (68,22-26). Svrha je Kristovog dolaska ponovno sjedinjenje Adama i Eve (70,12--17). Kao što se muž i žena sjedinjuju u bračnoj ložnici, tako se i sjedinjenje koje do­ lazi sa Kristom zbiva u sakramentalnoj bračnoj ložnici (70,17-22), u kojoj pojedinac dobiva nagovještaj i potvrdu konačnog sjedinjenja sa anđeoskom, nebeskom polovi­ com (usp. 58,10-14)

To nas dovodi do još jednog zaključka (67,27-30), "Gospodin je u otajstvu sve učinio, krštenje, pomazanje, pričest i iskupljenje, i bračnu ložnicu." Ta rečenica vje­ rojatnije opisuje pet faza potpune inicijacije, nego pet odvojenih, nepovezanih sakra­ menata. Moguće je da izraz "bračna ložnica" označava cijelu inicijaciju, budući da je pojedini cilj svake inicijacijske faze (npr. "svjetlost", koja se obično povezuje s kriz­ mom, 67,5-6; 69,12-14; 57,27-28) također povezan sa bračnom ložnicom (86,4-11; usp. 70,5-9). U 74,12-24 navodi se kako osoba pomazana u krizmi posjeduje sve - uskrsnuće, svjetlost, križ, Duh Sveti - no autor potom dodaje, "Otac mu je to dao u bračnoj ložnici". Nasuprot tome, na nekim se mjestima ono što bismo doveli  u vezu sa bračnom ložnicom povezuje sa euharistijom (58,10-14) ili krštenjem i krizmom (69,4-14).

Evanđelje po Filipu ne opisuje sam ritual inicijacije, niti u cjelini, niti po pojedi­ nim fazama, no ipak objašnjava da se prilikom krštenja "ulazi u vodu i izlazi iz nje", dobivajući na dar naziv "kršćanin", poslije čega je moguće reći, "Ja sam kršćanin" (64,22-31; usp. 77,9-12). Analogija o Bogu kao bojadisaru, navodi na zaključak da se obred krštenja izvodio uranjanjem (61,12-20).  Inicijant bi  svlačio odjeću prije ulas­  ka u vodu, kako bi nakon izlaska odjenuo savršenog čovjeka kao novo ruho (75,21-25). Da je ulje za pomast prilikom krizme bilo toplo i mirisno, upućuju opisi kriz­ me kao vatre (67,5-9; 57,27-28), i ulja kao mirisa (77,36-78,7; 82,15-23).  Trodijel- na se formula možda koristila u trenutku pomazanja (67,19-24). Svećenik posvećuje kruh i kalež za euharistiju (77,2-8). Posvećeni kalež sadrži vino pomiješano s vodom (75,14-21). Posvećeni je kruh "kruh s neba", hrana primjerena inicijantu (55,10-14). Uzimanje kruha i kaleža predstavlja primanje "tijela i krvi" Isusove (56,26-57,22; usp. 63,21-24). Spominje se i ritual zvan otkup ili izbavljenje, no bez ikakvih pojedi­ nosti. Ova se faza inicijacije uspoređuje sa "svetim od svetog" u jeruzalemskom hra­ mu, a navodi se da se odvijala u bračnoj ložnici (69,23-27).

Uzevši u obzir sadržaj, nesustavnost pripovijedanja, te raznolikost književnih oblika, moguće je da je Evanđelje po Filipu zbirka izvadaka uglavnom iz kršćansko--gnostičke sakramentalne kateheze. Ono objašnjava značenje sakramentalnih obreda inicijacije, značenje svetih imena, osobito Isusovih, te navodi pareneze koje se odnose na život iniciranoga. Evanđelje tumači odlomke iz Biblije, osobito iz Knjige Postan­ ka, služi se historijskom i sakramentalnom tipologijom, a raspravu, poput kateheta, te­ melji na analogijama i parabolama. U tom, kao i u nekim drugim pogledima, Evanđe­ lje po Filipu nalikuje ortodoksnim katekizmima iz razdoblja od 2. do 4. stoljeća.

Naslov ovog teksta možda jednostavno proizlazi iz činjenice da je u njemu Filip jedini imenovani apostol (73,8), premda je Filip, skupa sa Tomom i Matejem, uživao izuzetan ugled među gnosticima kao privilegirani primatelj i čuvar Gospodinova ot­ krivenja. Koptski je tekst nedvojbeno prijevod grčkog teksta, napisanog po svoj prilici u drugoj polovici trećeg stoljeća. Zbog naznačenog zanimanja za značenja određenih sirijskih riječi (63,21-23; 56,7-9), naklonjenosti istočnjačkoj sakramentalnoj praksi i katekizmu, kao i asketskoj etici, moguće je daje djelo nastalo u Siriji.

 

 

EVANĐELJE PO FILIPU 1151,29-86, 19

Hebrej stvara drugoga Hebreja, i tog čovjeka zovemo "prozelitom". No, prozelit ne stvara drugoga prozelita. [...] kao što i oni [...] i stvaraju druge nalik sebi,  dok [ostali] jednostavno postoje.

Rob teži samo za time da bude slobodan, a ne da se domogne ima­ nja svog gospodara. No sin nije samo sin, već zahtijeva i nasljedstvo svog oca. Oni koji su nasljednici mrtvih, sami su mrtvi, i nasljeđuju mrt­ ve. Oni koji su nasljednici živih, i sami su živi, i nasljeđuju i žive i mrt­ ve. Mrtvi ničega nisu nasljednici. Jer, kako bi netko mrtav išta naslije­ dio? Ako netko tko je mrtav naslijedi nešto živo, on neće umrijeti, već će tim više živjeti.

Poganin ne umire, jer on nikad nije ni živio da bi mogao umrijeti. Onaj tko je vjerovao u istinu, pronašao je život, i on je u opasnosti da umre budući da je živ. Kad je Krist došao, svijet je stvoren, i gradovi ure­ šeni, a mrtvi izneseni. Dok bijasmo Hebreji, bili smo siročad koja ima samo majku, no otkad postadosmo kršćani, dobili smo i oca i majku.

Oni koji siju zimi, žanju ljeti. Zima je ovaj svijet, dok je  ljeto  ono vječno kraljevstvo (eon). Sijmo na svijetu da bismo u ljeto želi. Zbog ovoga nam ne dolikuje da ne molimo zimi. Nakon zime dolazi ljeto. No ako bi itko zimi žeo, taj ne bi uistinu žeo, već bi samo čupao, budući da  za pravu žetvu takav čovjek neće dobiti priliku. Nije samo [...] da će [...] proizaći, već također ni na Sabat [...] nema ploda.

Krist je došao  jedne da otkupi, druge da spasi, ostale da iskupi. Otkupio je one koji bijahu stranci, i učinio ih je svojima. Svoje je oda­ slao, onima kojima se po svojoj volji zavjetovao. Svoj život nije drago­ voljno položio kad se ukazao, već je on to učinio na samome početku svijeta. Tada je prvi put došao da ga uzme, budući da mu je bio dan kao zavjet. No, dospio je u ruke pljačkašima, i bje zarobljen, no On ga je spasio. Iskupio je sve dobre ljude na ovome svijetu, kao i zle.

Svjetlo i tama, život i smrt, desno i lijevo, jedno su drugome neraz­ dvojna braća. Zbog ovoga, niti su dobri dobri, niti su zli zli, niti je život život, niti je smrt smrt. Iz ovog će se razloga svi rastvoriti u svoj prvotni oblik. No oni koji su uzvišeni iznad svijeta, nerastočivi su i vječni.

Imena dana onima od ovog svijeta varljiva su, jer skreću naše misli od onoga što je ispravno, prema onome što nije. Onaj, stoga, koji čuje riječ "Bog" ne uviđa što je točno, već uočava ono netočno. Tako je isto i sa riječima "Otac", "Sin", "Duh Sveti", "Život", "Svjetlo", "Uskrsnu­ će", "Crkva", i svima ostalima - ljudi ne uviđaju ono što je točno, ne­ go ono što je netočno, [osim] ako sami nisu spoznali sto je točno. [Ime­ na koja se čuju] u svijetu, [...  varljiva su. Da su] u eonu vječnog kra­ ljevstva, tada se na ovome svijetu ne bi nikad spominjala, niti bi se po­ stavljala među stvari od ovoga svijeta. Njihov je svršetak u vječnom kraljevstvu.

Jedno jedino ime ne izgovara se u svijetu, ime koje je Otac dao Sinu;  to je ime uzvišeno nad svime, ime Oca. Jer, Sin ne bi postao Otac da se nije ogrnuo Očevim imenom. Oni koji to ime imaju,  to znaju,  no o njemu ne govore. No, oni koji ga nemaju, ti ga ne znaju.

Istina je dovela do postanka imena u svijetu zbog nas, jer nju nije moguće bez tih imena upoznati. Istina je jedna i jedina; ona je mnoštvo zbog nas, kako bi nas tim mnoštvom u ljubavi poučila o ovoj jednoj stvari. Vladari (arhonti) htjedoše zavesti čovjeka, jer vidjeli su da je on u srodstvu s onima koji su istinski dobri. Uzeli su, stoga, ime od onih dobrih i dali ga onome koji nije dobar, kako bi ga kroz ime zaveli i ve­ zali za nedobro. Kakvu su im uslugu učinili! Potaknuli su ih da se uda­ lje od onih koji nisu dobri, i smjeste medu one koji su dobri, koji su im poznati, jer, htjeli su uzeti slobodnoga čovjeka i učiniti ga svojim ro­ bom na vječnost.

Postoje sile koje [...] čovjeku, jer ne žele da bude  [spašen], budući da bi tad mogle [...] jer, ako je čovjek [spašen, tad više nema nikakvih] žrtvovanja [...] i životinje se silama  ne nude. Žrtve su se, zapravo, prinosile životinjama. Donosile su se, štoviše, žive, i usmrtile bi se tek pri samome prinošenju. Nasuprot tome, čovjeka ponudiše Bogu mrtva, i on oživje.

Prije nego je Krist došao, na svijetu nije bilo kruha. Tako je isto i u Raju, mjestu gdje je živio Adam, bilo mnogo stabala da hrane životinje, a nije bilo pšenice da nahrani čovjeka. Čovjek se hranio kao životinja, no kad je Krist došao, savršeni čovjek, on je sa nebesa donio kruh, ka­ ko bi se čovjek hranio hranom čovječjom. Vladari mišljahu da čine to što čine svojom voljom i vlastitom moći, no, Duh Sveti je potajno kroza njih činio sve kako je htio. Istina, koja postoji od početka, sije se posvu­ da. I mnogi vide kako se sije, no malo ih je koji vide kako se žanje.

Neki rekoše, "Marija zače od Duha  Svetoga",  no,  varaju  se.  Vara­ ju se, i ne znaju što govore. Kad je žena ikad začela od žene? Marija je djevica koju niti jedna sila nije oskvrnula. Ona je velika anatema Heb- rejima, koji su apostoli i apostolski  ljudi.  Ova  djevica,  koju  niti jedna sila nije oskvrnula [...] moći same oskvrnjuju. I Gospodin ne [bi] rekao "[Oče moj koji jesi na] nebesima" (Mt 6,17) da nije imao i  drugog oca, već bi rekao samo "[Oče moj]".

Gospodin reče učenicima, "[...]  iz svake kuće donesite u kuću Očevu. No ne uzimajte (ništa) iz kuće Očeve, niti išta iz nje iznosite."

"Isus" je skriveno ime, "Krist" je ime koje je otkriveno. Iz ovoga raz­ loga "Isus" ne pripada niti jednom jeziku; njega se uvijek zove imenom "Isus". No što se "Krista" tiče, njegovo je ime na sirijskom "Mesija", a na grčkom se zove "Krist". I svi ga drugi u skladu sa svojim jezikom koriste. "Nazarećanin" je onaj koji otkriva što je skriveno. Krist sve ima u sebi; čovjeka, anđela, otajstvo i Oca.

Oni koji kažu da je Gospodin prvo umro, a (zatim) uskrsnuo, varaju se, jer on je prvo uskrsnuo, a (potom) umro. Jer, ako netko ne dosegne uskrsnuće, on neće umrijeti. Kao što Bog živi, on bi...

Nitko veliku i vrijednu stvar ne sakriva u nečemu što je i samo veli­ ko, no mnogo su puta nebrojene tisuće polagane u nešto što samo vri­ jedi jedan novčić. Usporedi sa dušom. Ona je vrijedna, a ušla je u tije­ lo vrijedno prezira.

Neki se boje da će uskrsnuti goli. Zbog ovoga oni žele uskrsnuti u tijelu, i ne znaju da su upravo oni koji [tijelo] nose zapravo goli,  dok oni koji [...] sebe razodijevaju,  nisu goli.  "Tijelo [i krv neće] naslijedi­ ti kraljevstvo [Božje]" (1 Kor 15,50). Što je to što neće naslijediti? Ono što je na nama. No, što je to što će naslijediti? Ono što pripada Isu­ su i njegovoj krvi. Zbog ovoga on reče, "Ako ne jedete tijela Sina Čov­ ječjeg, i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi." (Iv 6, 53) Što je to? Njegovo tijelo je riječ, a njegova je krv Duh Sveti. Onaj tko je to primio, ima hranu, i piće, i ruho. I prigovaram drugima koji kažu da on neće uskrsnuti. Po tome, oba su kriva. Ti kažeš da tijelo neće uskrsnuti. Reci mi, stoga, što će uskrsnuti, kako bi te štovali. Ti kažeš duh u tije­ lu, i ovo svjetlo u tijelu, (no) to je tvar koja je u tijelu, i što god da spo­ meneš, ne spominješ ništa što postoji izvan tijela. Neophodno je, stoga, u ovome tijelu uskrsnuti, jer u njemu se sve nalazi. U ovome su svijetu oni koji odijevaju ruho bolji od samoga ruha. U kraljevstvu nebeskom ruho je bolje od onih koji se njime zaodijevaju.

Vodom se i vatrom cijelo mjesto pročišćava - vidljivo vidljivim, skriveno skrivenim. Neke su stvari prikrivene u onome vidljivom. U vodi postoji voda, vatra je u ulju za pomast.

Isus ih je sve potajice preuzeo, jer, nije nam se ukazao onakvim ka­ kav jest, već u obliku u kojem bi ga [mogli] vidjeti. Ukazao im se [svi­ ma. Ukazao se] velikima kao velik. [Ukazao] se malenima kao malen. Anđelima se [ukazao ] kao anđeo, i ljudima kao čovjek. Njegova se riječ, stoga, pred svima krila. Neki su ga, doduše, i vidjeli, mislivši da vide sebe, no kada se ukazao svojim učenicima u slavi na gori, tad nije bio malen. Postao je velik, no velikima je učinio i svoje učenike, kako bi ga u njegovoj veličini oni mogli vidjeti.

U zahvali on tog dana reče, "Ti, koji si savršeno svjetlo sjedinio sa Duhom Svetim, sjedini i anđele s nama kao odrazima." Ne prezrite ja- ganjce, jer bez njih je nemoguće vidjeti kralja. Nitko neće moći pristu­ piti kralju ako je gol.

Nebeski čovjek ima mnogo više sinova od zemaljskog. Ako je toliko sinova Adamovih, iako oni umiru, koliko je tek sinova savršenog čov­ jeka, koji nikada ne umiru, već se svagda samo rađaju. Otac  će  začeti sina, no sin nema moći da i sam začne sina. Jer onaj tko bje začet, sam nema moć da začne. Sinovi stoga dobivaju braću, a ne sinove.  Svi  za­ četi na ovome svijetu, na prirodan su način začeti, a drugi primaju [hra­ nu] s [mjesta] na kojemu su rođeni. Čovjek svoju hranu [prima] iz obe­ ćanja da će biti uznesen do nebesa. [...] njemu od usta. [I  da je] riječ  iz toga mjesta otišla, hranila bi se iz ustiju i postala bi savršena. Jer, oni savršeni poljupcem će začeti i roditi život. Iz ovoga se razloga i mi me­ đusobno ljubimo. Začeće primamo iz uzajamne milosti.

Tri su bile koje su uvijek hodale uz Gospodina: Marija, njegova maj­ ka, sestra, i Magdalena, ona koju nazivahu njegovom družicom. Njego­ va majka i njegova sestra, i družica njegova, sve tri zvale su se Marije.

"Otac" i "Sin" jedno su ime, dok je "Duh Sveti" dvostruko ime. Oni su posvuda: oni su iznad, i ispod; oni su skriveni, i otkriveni. Duh Sveti je u otkrivenome; on je ispod. On je isto tako i u otkrivenome: on je i iznad.

Svecima služe i zle sile, jer Duh Sveti ih je oslijepio kako bi misli­ le da služe (običnome) čovjeku dok to čine za svece. Iz ovog je razlo­ ga jedan od učenika jednoga dana zamolio Gospodina nešto od ovoga svijeta. On mu reče, "Zamoli svoju majku, i ona će ti dati od onoga što je nama strano."

Apostoli rekoše učenicima, "Neka cijela naša žrtva sadrži sol." Oni [Sofiju] nazivahu "sol". Bez nje, nijedna se žrtva ne prihvaća. No Sofija je jalova, i [bez] djece, i zato se zove "trag soli". Gdje god da će [...] na svoj vlastiti način, Duh Sveti [...,  i] njezina su djeca mnogobrojna.

Što otac posjeduje, pripada sinu, a samome sinu, dok je malen, neće se povjeriti ono što on jest. No, kada postane muškarac, njegov mu otac daje sve što on posjeduje.

Oni koji su skrenuli s pravoga puta, koje sam duh rađa, najčešće za­ strane upravo zbog duha. Jednim  se  istim  dahom,  dakle,  vatra raspiru­ je i gasi.

Echamoth je jedno, a Echmot drugo. Echamoth je Mudrost sama po sebi, dok je Echmoth Mudrost smrti koja smrt poznaje, i koja se zove "mala Mudrost".

Na svijetu postoje životinje čovjeku poslušne, poput bika, magarca i drugih te vrste, a postoje i divlje životinje, koje žive daleko u pustinja­ ma. Čovjek ore svoju zemlju uz pomoć domaćih životinja, i od ovoga on hrani (i) sebe i životinje, bilo pitome ili divlje. Usporedi savršenog čovjeka. Uz pomoć poslušnih sila on ore, skrbeći se za to da sve nasta­ ne. Zbog ovoga cijelo mjesto opstoji, i dobro i zlo, i lijevo i desno. Duh Sveti nad svime bdije i nad [svim] silama vlada, "pitomima" i "divlji­ ma", kao i onima koje su jedinstvene. On ih, štoviše, [... (i)] zatvara, ka­ ko bi [ako ...] žele, ne bi mogle [pobjeći].

[Onaj koji] je stvoren [prekrasan je, no] za sinove njegove  ne može se reći da su plemenita stvorenja. Da nije stvoren, već da je začet, nje­ govo bi sjeme bilo plemenito. No, on je stvoren, (i) on je začeo. Kakva je to plemenitost? Prvo nasta preljub, potom ubojstvo. I on bje rođen iz preljuba, jer dijete je zmije. I postao je, stoga,  ubojica, poput svog oca, i ubio je svog brata. Svaka obljuba između onih koji nisu jedno drugo­ me nalik, naziva se preljub.

Bog je bojadisar. I kao što se dobre boje, koje nazivamo "istinski­ ma", rastvaraju sa onime što je njima obojano, tako je isto i s onima ko­ je je Bog obojio. Budući da su njegove boje besmrtne, oni zbog tih bo­ ja postaju besmrtni. Bog uranja, one koje uranja, u vodu.

Nikome nije moguće vidjeti ništa od onoga što odista postoji, osim ako tome ne postane nalik. To se, međutim, ne događa sa čovjekom na ovome svijetu: on vidi sunce, a da sam nije sunce; i vidi nebo i zemlju i druge stvari, a da ništa od toga sam nije, i to je prava istina. No, ti si vi­ dio nešto sa tog mjesta, i postao si tomu nalik. Vidio si duh, duh si i po­ stao. Vidio si Krista, Krist si i postao. Vidio si [Oca, i] Otac ćeš posta­ ti. Zato [ovdje] vidiš sve, ali sebe ne [vidiš], no [ondje] ćeš sebe vidjeti -                i to što vidiš, to ćeš i [postati].

Vjera prima, ljubav daje. [Nitko neće moći 62 primiti] bez vjere. Ni­ tko neće moći dati bez ljubavi. I zato, kako bismo uistinu primili, mi vjerujemo, a kako bismo mogli voljeti, dajemo, jer ako netko daje bez ljubavi, nema nikakve koristi od toga što je dao. Onaj tko je primio bi­ lo što drugo osim Gospodina, taj je još Hebrej.

Apostoli, koji su bili prije nas, zvali su ga ovim imenima: "Isus, Nazo- renac, Mesija", odnosno, "Isus, Nazorenac, Krist." Zadnje ime je "Krist", prvo ime je "Isus", ono u sredini je "Nazarećanin". "Mesija" ima dva značenja, i "Krist" i "izmjereni". "Isus" na hebrejskom znači "iskuplje­ nje". "Nazara" je "istina". "Nazarećanin" zato znači "istina". "Krist" ... bio izmjeren. "Nazarećanin" i "Isus" su ti koji bijahu izmjereni.

Kada se biser baci u blato, on gubi na vrijednosti, i ne postaje ništa vredniji čak i ako se pomaže balzamovim uljem. No, u očima onoga tko ga posjeduje, on će uvijek imati vrijednost. Usporedi sa sinovima Bož­ jim, gdje god bili. U očima Oca, oni će uvijek imati vrijednost.

Ako kažeš, "Ja sam židov", nitko neće ni trepnuti. Ako kažeš, "Ja sam Rimljanin", nitko se neće uznemiriti. Ako kažeš, "Ja sam Grk, bar- barin, rob, slobodan čovjek", bit će svima svejedno. Ali [ako kažeš], "Ja sam kršćanin", [...] će zadrhtati. Kad bih i ja mogao [...]  tako - onaj  či­ je je ime [...] neće moći podnijeti [to čuti].

Bog je  ljudožder. Iz ovog se razloga ljudi njemu podnose [kao žrt­ va]. Prije nego su se na žrtvu nosili ljudi, žrtvovale su se životinje, jer oni kojima se žrtva upućivala nisu bili bogovi.

I boce od stakla i vrčevi od gline nastaju uz pomoć vatre. Kada se staklene boce razbiju, one se ponovo izrađuju, jer nastale su uz pomoć daha. No, kada se razbiju vrčevi od gline, oni se unište, jer bijahu stvo­ rene bez pomoći daha.

Magarac koji je okretao mlinski kotač prehodao je stotinu milja. Ka­ da su ga odvezali, uvidio je da još uvijek stoji na istome mjestu. Posto­ je ljudi koji mnogo putuju, a da se nikad ne približe nekom cilju. Kada ih je večer zatekla, nisu vidjeli ni grada ni sela, ni išta što je ljudskom rukom ili od prirode stvoreno, niti moći, niti anđela. Uzaludan bješe tih bijednika sav trud.

Euharistija je Isus, što se na sirijskome zove "Pharisatha", što znači "onaj raspeti", jer Isus je došao da razapne svijet. Gospodin je došao u Levijevu bojadisaonicu. Uzeo je sedamdeset i dvije različite boje, i ba­ cio ih u isti lonac. Svešto je iz lonca izvadio bješe bijelo. I on reče, "Ta­ ko je Sin Čovječji došao [kao] bojadisač."

Mudrost, koju zovu "jalova", majka je anđela. I družica  [...]  Mari­ ja Magdalena. [... ljubio] nju više nego [ostale] učenike [i običavao je] ljubiti [često] njezine [...]. Ostali [učenici  ...]. Rekoše mu, "Zašto nju voliš više nego nas?" Spasitelj odgovori i reče im, "Zašto vas ne volim kao nju? Kada su čovjek koji vidi i slijepac u tami, oni se ne razlikuju. Kada dođe svjetlo, tada će onaj koji vidi svjetlo ugledati, a onaj koji je slijep ostat će u tami."

Gospodin reče, "Blagoslovljen je onaj koji jest prije nego je postao.

Jer, onaj koji jest, bio je, i bit će."

Nadmoć čovjeka oku nije vidljiva, već leži u onome što je skriveno od pogleda. Zato je on gospodar životinjama koje su od njega jače i ve­ će, po mjerama vidljivoga i skrivenoga. To im omogućuje da prežive. No, ako se čovjek odvoji od njih, one se međusobno ubijaju i grizu. I proždirale su jedna drugu zato jer nisu nalazile hranu. No, sada su pro­ našle hranu, jer čovjek je počeo obrađivati zemlju.

Kada netko ude u vodu i izađe bez da je išta primio, i kaže, "Ja sam kršćanin", on je to ime posudio uz kamate. No, ako primi Duh Sveti, on to ime dobiva na dar. Onaj koji je primio dar, ne mora ga vratiti, no od onoga koji ga je uz kamatu posudio, očekuje se isplata. To se isto [do­ gađa onome] koji iskusi otajstvo.

Brak je veliki misterij! Jer, [bez] njega, svijet ne bi [postojao]. Po­ stojanje [svijeta...], i postojanje [... braka]. Pomisli na [... odnos], jer on posjeduje [...] moć. U njezinu je odrazu  [oskvrnuće].

Među oblicima zlog duha nalaze se muški i ženski. Muški su oni koji se sjedinjuju sa dušama koje nastanjuju ženski lik, a ženski  su oni  koji se miješaju s onima u muškome obličju, kroz onoga koji bijaše neposlu­ šan. I nitko im ne može uteći, jer oni ga čvrsto drže dok ne primi mušku i žensku snagu, naime, mladoženju i mladu. - Prima ih odraz bračne ložnice. - Kada raskalašene žene vide muškarca kako sam sjedi, one skaču na njega, i igraju se s njime, i oskvrnjuju ga. Tako isto i razbludni muškarci, kada vide lijepu ženu koja sama sjedi, oni je opsjedaju i pro­ gone, u želji da je oskvrnu. No, ako vide muškarca i njegovu ženu kako jedno pored drugoga sjede, tada žena ne može doći u muškarca, niti mo­ že muškarac doći u ženu. Tako, ako su odraz i anđeo ujedinjeni jedno s drugim, niti jedno od njih ne može ući niti u muškarca niti u ženu.

Onaj koji će napustiti svijet, i kojeg se, zbog toga što je u svijetu bio, više ne može zadržavati, taj je očito uzdignut nad željom za [...] i stra­ hom. On je gospodar nad [...]. On je iznad zavisti. Ako [...] dođe, oni [ga] grabe i guše. I kako bi [on] mogao uteći [velikim...] silama? Kako bi on mogao [...] postoje neki [koji kažu] "Mi smo vjerni", kako ih [,..  nečisti duhovi] i demoni. Jer, kad bi imali Duh Sveti, tada ih nijedan nečisti duh ne bi progonio. Ne boj se tijela, niti ga ljubi. Ako ga se bojiš, tada će tobom vladati. Ako ga ljubiš, progutat će te i onemoćati.

I tako je on ili na ovome svijetu, ili u uskrsnuću, ili negdje između. Bože, sačuvaj  me da tamo ne završim!  U ovome svijetu postoji dobro i zlo. Njegovo dobro nije dobro, a njegovo zlo nije zlo. No postoji zlo nakon ovoga svijeta, koje je istinsko zlo - ono što se zove "sredina". To je smrt. Dok smo na ovome svijetu, dolikuje nam da steknemo uskrsnu­ će, tako da se, kad zbacimo sa sebe tijelo, nađemo u pokoju, i ne luta­ mo u sredini. Mnogi na tom putu zalutaju. Dobro je otići sa ovoga svi­ jeta prije negoli se sagriješi.

Ima nekih koji niti žele niti mogu. I drugih koji, ako  i žele, nema­  ju od toga koristi: oni nisu ništa učinili, budući da (vjeruju), [...] čini ih grešnicima. A ako ne žele, pravda će ih u oba slučaja zaobići: [to je] uvijek pitanje volje, ne čina.

Apostolski je čovjek u viziji vidio ljude zatvorene u gorućoj kući, vezane vatrenim [...],  laži  [...], plamteći [...]  njih u [...]  vjeri  [...].  I  oni im  rekoše,  "[...]  biti  spašeni?"  [...]   "Oni to  nisu željeli.  Primili  su  [...] kaznu, ono što se naziva  '[...] tama', jer je on [...]"

Iz vode i vatre nastali su duša i duh. Iz vode je, i vatre, i svjetla (nastao) sin bračne ložnice. Vatra je pomazanje, svjetlo je vatra. Ne govorim o vatri koja nema oblik, već o onoj drugoj, bijelog obličja, blještavoj i prekrasnoj, koja daje ljepotu.

Istina nije na ovaj svijet došla gola, nego u raznim simbolima i obli­ cima. Niti na jedan drugi način svijet neće primiti istinu. Postoji ponov­ no rođenje i njegov odraz, i svakako je neophodno biti ponovo rođen kroz odraz. Kakav? Kroz uskrsnuće. I odraz mora kroz odraz uskrsnu- ti. Bračna ložnica i odraz moraju kroz odraz proći do istine: to je obno­ va. To moraju učiniti ne samo oni koji stvaraju ime Oca i Sina i Duha Svetoga, već <i oni koji> ih stvoriše za vas. Tko to ne prihvati, oduzet će mu se i naziv ("kršćanin"). Pomazanje [...] dobiva se kroz snagu kri­ ža. Ovu moć apostoli zovu "desno i lijevo", i ta osoba više nije kršća­ nin, već Krist.

Gospodin je u otajstvu sve [činio], krštenje, pomazanje, pričest i iskupljenje, i bračnu ložnicu.

[...]  on reče, "Došao sam da [ovo ispod] učinim nalik onome [iznad, i ono] vanjsko nalik onome [nutarnjem. Došao sam ih spojiti] na tome mjestu." [...] ovdje kroz [simbole...]. Oni koji kažu, "[Postoji nebeski čovjek i] postoji onaj koji je iznad [njega"], varaju se. - Jer, prvog od te dvojice nebeskih [ljudi], onog koji se razotkrio,  oni zovu "onaj koji je dolje"; a onaj kojem sve što je skriveno pripada (trebao bi biti) taj ko­ ji je iznad njega. No, bilo bi bolje da kažu, "Unutarnji i vanjski, i izvan onog izvanjskoga". Zbog ovog Gospodin nazva uništenje "vanjskom tamom": izvan nje ne postoji više ništa. On je rekao, "Moj otac, koji jest u skrovitosti." On reče, "Uđi u svoju sobu, zatvori vrata, i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti" (Mt 6,6), on koji je u svima njima. No ono što je u svima njima jest punina. Povrh nje nema u njemu ništa drugo. To je onaj o kojem je rečeno, "Onaj koji je iznad njih".

Prije Krista, neki su došli iz mjesta u koje više nisu mogli ući, i otiš­ li tamo otkuda više nisu mogli izaći. Potom je došao Krist. One koje su ušli on je iznio, a one koji su izašli, on je unio.

Dok je Eva bila u Adamu, smrt nije postojala. Kada je od njega od­ vojena, nastala je smrt. Ako on ponovo uđe, i postane kao ranije, smrt više neće postojati.

"Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" (Mk, 15,34 i paralele).

Na križu je ove riječi izgovorio, jer mjesto to bijaše napustio.

[...] koji bješe rođen iz njega koji [...] od Boga. [...] iz mrtvih. [...] bio, ali sada [...] savršen. [...] tijelo, no ovo  [...] jest istinsko tijelo.  [...] nije istina, već [...] samo odraz istine.

Bračna ložnica nije za životinje, niti za robove, niti za oskvrnute že­ ne; ona je za slobodne ljude i djevice.

Kroz Duh Sveti mi se ponovo rađamo, no kroz Krista, mi se rađamo u oboma. Pomazanje dobivamo od Duha. Pri rođenju bijasmo sjedinje­ ni. Nitko se ne može vidjeti u vodi ili zrcalu bez svjetla. Zbog toga nam je potrebno krstiti se u oboma, svjetlu i vodi. Svjetlo je pomazanje.

U Jeruzalemu postojahu tri mjesta na kojima  se  žrtvovalo.  Ono  ko­ je je gledalo na zapad zvalo se "sveto". Ono koje je gledalo na jug zva­  lo se "sveto od svetoga". Treće, koje je gledalo na istok, zvalo se "sveto od svetih", i na to su mjesto samo  najviši  svećenici  mogli  ući.  Krštenje je "sveto" mjesto. Iskupljenje je "sveto od svetoga". Bračna je ložnica "sveto od svetih". Krštenje uključuje uskrsnuće [i] iskupljenje; iskupljenje (se događa) u bračnoj ložnici. No bračna je ložnica u onome što je uzvišenije od [...] nećeš pronaći [...] oni su koji mole  [...]  Jeruzale­ mu. [...] Jeruzalemu koji [...] Jeruzalemu, [...] oni zovu "sveto od sve­ tih" [...] rasparao se veo [...] bračne ložnice osim odraza [...]  odozgo. Zbog ovoga se veo rasparao od vrha do dna. Jer, nekima je odozdo va­ ljalo poći gore.

Sile ne vide one koje poput ruha obavija savršeno  svjetlo,  i  stoga  ih ne mogu ni zatočiti. Čovjek će se tim svjetlom svetootajstveno  zaodje­ nuti u sjedinjenju.

Da se žena od muškarca nije odvojila, tad s njime ne bi umrla. Iz odvajanja nastala je smrt. Zbog ovoga je Krist došao, kako bi uklonio odvajanje koje je postojalo od početka, i oboje ih ponovo sjedinio, i kako bi onima koji su zbog razdvajanja umrli ponovo dao život, i  sjedinio  ih. Žena se s mužem sjedinjuje u bračnoj ložnici. Oni koji se u bračnoj ložnici sjedine, ti više neće biti razdvojeni. I zbog toga bje Eva od Ada­  ma odvojena, jer se nije s njime spojila u bračnoj ložnici.

Duša Adamova nastala je od daha. S njome je sjedinjen duh. I maj­ ka mu njegova bješe dana. Duša mu bi oduzeta, i zamijenjena [duhom]. Kada je konačno sjedinjen (sa duhom), [on je izrekao] riječi koje sile nisu razumjele. Zavidjele su mu [...] sjedinjenost duha [...] skrivenu [...] mogućnost [...] da same sebe [...] bračnu ložnicu, kako bi [...].

Isus se ukazao [...] Jordanu - [punina kraljevstva] nebeskog. Onaj koji [bijaše rođen] prije svega ostalog  bje rođen opet. Onaj koji jed­ nom [bje pomazan], pomazanje opet. Onaj koji bijaše iskupljen, zauz­ vrat je iskupio (druge).

Zaista, potrebno je izreći otajstvo. Otac svekolikosti sjedinio se s djevicom koja je došla odozgo, i tog ga dana obasja vatra. Pojavio se u velikoj bračnoj ložnici. Njegovo je tijelo, stoga, upravo na taj  dan nasta­ lo, i napustilo tu ložnicu kao nešto što je začeto od mladoženje i mlade. Sve je u njemu Isus kroza njih uspostavio. Svakome  od njegovih  učeni­ ka potrebno je naći svoj pokoj.

Adam nastade od dvije djevice, od duha, i djevičanske zemlje. Krist, stoga, bijaše rođen od djevice  kako bi  ispravio  posljedice pada koji  se  na početku dogodio.

U Raju rastu dva stabla. Jedno do njih rađa [životinje], a drugo ljude. Adam [bijaše jeo] sa stabla koje rađa životinje, i posta stoga i sam životinja, i nastavi životinje rađati. Iz tog se razloga djeca Adamova klanja­ ju [životinjama]. Stablo [...] plod je [...] narastao. [...] jeo [...] plod  [...]  rađa ljude, [...] čovjek. [...] Bog stvori čovjeka, [...ljudi]  stvoriše Bo­ ga. Tako je to na ovome svijetu - ljudi stvaraju bogove i klanjaju se to­ mu što su stvorili. Bogovi su ti koji bi se trebali klanjati ljudima!

Postignuća čovjekova svakako ovise o njegovim moćima. Iz ovoga razloga, kada govorimo o nečijim postignućima, govorimo o "sposob­ nostima". Jedno od njegovih postignuća njegova su djeca, koja nastaju iz trenutka spokoja. Njegove sposobnosti određuju njegova postignuća, no taj se spokoj jasno vidi na njegovoj djeci. Vidjet ćete da se ovo izrav­ no odnosi i na odraz. Čovjek stvoren kao odraz sve postiže svojom tje­ lesnom snagom, no djecu svoju stvara s lakoćom.

Na ovome svijetu robovi služe slobodnima. U kraljevstvu nebeskom slobodni će služiti robovima: djeca nastala u bračnoj ložnici služit će djeci nastaloj iz braka. Djeca bračne ložnice imaju [samo jedno] ime: pokoj. Njima ne treba neki (drugi) oblik, [jer posjeduju] misaonost, [...]. Ona su mnogobrojna [...] u onome [...] slavi [...]

Oni [...idu] do vode i u nju ulaze. [...] iz (vode), posvećuju je, [...] oni koji posjeduju [...] u njegovo ime. Jer, on reče, "Dolikuje nam da [tako] ispunimo svu pravednost" (Mt 3,15)

Oni koji kažu da će prvo umrijeti a potom uskrsnuti, griješe. Ako ne prime uskrsnuće dok su još živi, nakon smrti ništa neće primiti. Isto ta­ ko, kada o krštenju govore, oni kažu, "Krštenje je divotno", jer ako ga ljudi prime, živjet će.

Apostol Filip je rekao, "Josip je zasadio vrt, jer trebalo mu je drvo za njegov tesarski obrt. On je taj koji je načinio križ od stabla kojeg je za­ sadio. Njegov je vlastiti sin razapet na tome što je on  zasadio.  Njegov sin bijaše Isus, a zasad bijaše križ." Drvo života je usred vrta, no od mas­ linova drveta mi dobivamo pomazanje, a iz pomazanja, uskrsnuće.

Ovaj svijet jede lešine, i sve što se u njemu pojede i samo umire. Isti­ na jede život, i nitko, stoga, ne umire tko se [istinom] nahrani. Odatle je i Isus došao i donio hranu. Onima koji su to željeli, dao je [život, ka­ ko] ne bi umrli.

Bog [...] raj. Čovjek  [...]  raju.  Postoje  [...]  i  [...]  Božje.  [...]  Za  onime što je u  [...]  ja žudim.  Taj je raj [mjesto  gdje]  će mi reći,  "[...jedi]  ovo ili nemoj jesti [ono, po svojoj] želji." Tamo gdje ću jesti što želim, nalazi se drvo spoznaje. Ono je ubilo Adama, ali ovdje je drvo spoznaje probudilo čovjeka u život. Zakon bijaše to drvo, drvo koje daje spoznaju dobra i zla. Niti ga je udaljilo od zla, niti ga je postavilo u dobro, već je za one koji su s njega jeli stvorilo smrt. Jer, kada je rekao, "Jedi ovo, ne jedi ono", to bijaše početak smrti.

Pomazanje je iznad krštenja, jer, zbog "pomazanja" (khrisma) smo mi nazvani "kršćanima", ne zbog "krštenja" (baptizein). Iz tog razloga i "Krist" (Pomazanik) nosi svoje ime. Jer, Otac je pomazao Sina, Sin je pomazao apostole, a apostoli su pomazali nas. Tko je pomazan, posje­ duje sve. On posjeduje uskrsnuće, svjetlo, križ, Duh Sveti. Otac mu je to dao u bračnoj ložnici; ovaj je primio (dar). Otac bijaše u Sinu, i Sin bijaše u Ocu. To je kraljevstvo nebesko.

Gospodin je dobro rekao: "Neki uđoše u kraljevstvo smijući se, a izađoše [...] jer [...] kršćanin, [...] Čim je [... ušao u] vodu, izašao [...]

sve (od ovoga svijeta), [...] jer [...] sitnica, no [... pun] prezira za [...] kraljevstvo [nebesko ...]. Ako on prezire [...] i ismijava kao  sitnicu,  [...] van smijući se. Isto je tako sa kruhom, i kaležom i uljem, iako i nad time postoji nešto uzvišenije.

Svijet je nastao iz pogreške. Onaj koji ga je stvorio namjeravao  ga je stvoriti vječnim i besmrtnim, no nije uspio postići to što je želio. Jer, svijet nikad nije bio neprolazan, kao što to nije ni onaj koji ga je stvorio. Ne postoje trajne stvari, trajna su samo djeca. I ništa neće postati nepro­ lazno, ako prvo ne postane dijete. Ali, kako onaj koji nije bio u stanju primiti može biti sposoban dati?

Kalež molitve sadrži vino i vodu, što služi kao simbol krvi na kojoj se zahvaljujemo. I pun je Duha Svetoga, i pripada u cijelosti savršenom čovjeku. Kad ovo pijemo, mi primamo savršenog čovjeka.  Živa voda  je tijelo. I neophodno je da živoga čovjeka njome ogrnemo. I kada tako ulazi u vodu, on svlači odjeću kako bi se ogrnuo savršenim čovjekom.

Konj stvara konja, čovjek stvara čovjeka, Bog stvara Boga. Uspore­ di sa mladoženjom i [mladom]. Oni dolaze iz [...]. Nijedan židov  [...]  [...] postojao. A [...] od Židova. [...] kršćani [...] ovi [...] spominju se kao "izabran narod [...]"  i "Istinski Čovjek" i "Sin Čovječji" i "Sjeme Si­ na Čovječjeg". Ova je istinska rasa u svijetu poznata. ...da sinovi brač­ ne ložnice počivaju.

Dok je sjedinjenje na ovome svijetu, ono muža i žene - snaga do­ punjena slabošću (?) - u vječnome kraljevstvu (eonu) oblik je sjedinje­ nja sasma drukčiji, iako ga istim imenom zovemo. Ima, međutim, i dru­ gih imena; ona su uzvišenija od svakog imena koje je nadjenuto, i jača su od svake snage. Jer, gdje god ima snažnih, ima i onih koji su u snazi nadmoćniji. Ovo nisu stvari različite, već potpuno iste. To je ono što se neće moći uzdići iznad tjelesnog srca.

Nije li potrebno i onima koji sve posjeduju sebe upoznati? Jer, ako sebe ne spoznaju, neće moći uživati u onome što posjeduju, kao što umiju uživati oni koji sebe spoznaše.

Ne samo da neće moći zatočiti savršenoga čovjeka, već ga neće mo­ ći ni vidjeti, jer ako ga vide, tada će ga i zatočiti. Nitko ovaj dar ne mo­ že drukčije steći, nego da se zaodjene savršenim svjetlom [i] da sam po­ stane savršeno svjetlo. Onaj koji se njime [ogrnuo] ući će [...]. Ovo je savršeni [...] koji mi [...] postanemo [...] prije nego napustimo [...]. Tko primi sve [...] ovdje [...]  moći će [...]  to mjesto, ali će [...  sredini] budu­  ći da je nesavršen.  Samo Isus zna kakav je njegov kraj.

Sveti čovjek je u potpunosti svet, uključujući i njegovo tijelo. Ako primi kruh, posvetit će ga. Ako primi kalež, ili bilo što drugo, on će to posvetiti, pa kako ne bi posvetio i tijelo?

Učinivši savršenom vodu krštenja, Isus je iz nje otklonio smrt. Zato mi ulazimo u vodu, ali ne ulazimo u smrt, kako ne bi bili izliveni u duh svijeta. Kada taj duh zapuše, on donosi zimu. No, kada Duh Sveti pu­ še, tad dolazi ljeto.

Onaj tko je spoznao istinu, slobodan je čovjek, no slobodan čovjek ne griješi, jer "tko god čini grijeh, rob je grijeha" (Iv 8,34). Istina je majka, a znanje otac. Oni koji misle da se grijeh na njih ne odnosi, svi­ jet zove "slobodnima". "Znanje" istine samo "čini takve ljude oholi­ ma", što i znače riječi "čini ih slobodnima". Ono im čak pruža osjećaj nadmoći nad svijetom, no "ljubav izgrađuje" (1 Kor 8,1). Onaj koji je kroz znanje istinski slobodan, zapravo je rob, zbog ljubavi prema oni­ ma koji još nisu dosegli slobodu spoznaje. Spoznaja ih čini sposobnima da postanu slobodni. Ljubav [nikad ne naziva] nešto 'svojim vlastitim', [...] ona [...]  posjeduje [...]. Ona nikad [ne kaže "Ovo je tvoje"] ili "Ovo je moje", [već "Sve je ovo] tvoje". Duhovna je ljubav vino i miris. U njoj uživaju svi koji se njome pomažu. Uživat će (u mirisu) čak i oni koji stoje blizu pomazanih. No, kad odu oni pomazani, ti nepomazani koji su kraj njih stajali, ostaju u svojemu smradu. Samaritanac ranjeni­ ku nije dao ništa osim vina i ulja, a to je pomast. Ona je zaliječila rane, jer "ljubav pokriva mnoštvo grijeha" (1 Pt 4,8).

Djeca koju žena nosi nalikuju čovjeku koji je ljubi. Ako je ljubi nje­ zin muž, ona njemu nalikuju. Ako je ljubi preljubnik, ona nalikuju pre- ljubniku. Događa se, kad žena iz prisile spava sa svojim mužem, a srce joj je kod preljubnika s kojim se inače sjedinjuje, da dijete koje ona ro­ di nalikuje preljubniku. Vi koji živite sa Sinom Božjim, ne ljubite svi­ jet, već Gospodina, kako oni koje začnete ne bi nalikovali svijetu, već Gospodinu.

Ljudsko se biće sjedinjuje sa ljudskim bićem. Konj se sjedinjuje s konjem, magarac sa magarcem. Jedinke se unutar jedne vrste obično spajaju [sa] sebi srodnima. I duh se tako miješa sa duhom, misao opći  sa mišlju, a [svjetlo] se sjedinjuje [sa svjetlom. Ako si] rođen kao ljud­ sko biće, tada će te [ljudsko biće] ljubiti. Ako postaneš  [duh], duh će se s tobom sjediniti. Ako postaneš misao, misao će se s tobom izmi­ ješati. Ako postaneš svjetlo, svjetlo će se s tobom spojiti. Ako posta­ neš jedan od onih koji na nebu obitavaju, tada će oni koji na nebu obi­ tavaju uz tebe počinuti. Ako postaneš konj, ili magarac, ili bik, ili pas, ili ovca, ili bilo koja druga od životinja koje su izvan ili ispod, tada te niti ljudsko biće, niti duh, niti misao, niti svjetlo neće moći ljubiti. Ni­ tko od onih koji pripadaju gore ili unutar, neće moći u tebi počinuti, ni­ ti ćeš ti u njima biti.

Onaj koji je rob protivno svojoj volji, postat će slobodan. Onaj  ko­ ji je postao slobodan voljom svog gospodara, i koji se potom prodao u ropstvo, neće više moći biti slobodan.

Poljodjelstvo na ovome svijetu zahtijeva usklađenost četiri osnovna elementa. Samo zbog prirodnog djelovanja vode, zemlje, vjetra i svjet­ la biva žetva u žitnicu skupljena. I Božje se poljodjelstvo odvija zbog četiri elementa - vjere, nade, ljubavi i spoznaje. Vjera je naša zemlja, u kojoj mi primamo korijenje. [A] nada je voda koja nas othranjuje. Lju­ bav je vjetar od kojeg rastemo. Spoznaja je svjetlo kroz koje [sazrije­ vamo]. Milost je [četverostruka: ona je] zemaljska; ona je [nebeska;...] najvišeg neba; [...] u [...].

Blagoslovljen je onaj koji nijednoj duši nikad nije nanio [...].  On je Isus Krist. Došao je cijelome svijetu, a nikome nije bio na teret. Sto­ ga, blagoslovljen je onaj koji je takav, jer on je savršeni čovjek. Riječ nam govori da je teško ovako nešto odrediti. Kako da postignemo ne­ što ovako veliko? Kako će on svima pružiti spokoj? Prije svega, nikoga nam ne dolikuje ožalostiti - bio on velik, malen, nevjernik ili vjernik -  a onda pružiti spokoj samo onima koji iz zadovoljstva čine dobro. Ima nekih kojima je od koristi da pružaju spokoj onima kojima je dobro. Onaj tko čini dobro, takvim ljudima ne može pružiti spokoj; jer, on ne čini što on želi. No, budući da im ne pričinjava žalost, on ih neće ni une­ srećiti. Oni kojima je dobro počesto ljude unesrećuju - makar im to i ne bila namjera; takve ponekad više unesrećuje zlo koje je u njima. Onaj tko posjeduje svojstva (savršenoga čovjeka), dobrima pruža radost. Ne­ ki će, međutim, zbog svega ovoga biti duboko ojađeni.

Bijaše tako jedan gospodar koji je posjedovao sve što je umu zamis- livo, djecu, robove, stoku, pse, svinje, kukuruz,  ječam,  pljevu,  travu, meso i žir. [Bio je to] mudar čovjek i znao je čime se tko hrani.  Pred djecu je iznosio kruh [...]. Pred robove je stavljao [... i] brašno. Stoci je [bacao ječam]  i pljevu  i  travu.  Kosti je bacao psima,  a svinjama  žir i pomije.  Usporedi  sa učenikom Božjim:  ako je mudar,  on će razumje­  ti što taj nauk predstavlja. Obličja tijela neće ga zavarati, već  će  sva­ kome zaviriti u dušu i s njime  razgovarati. Na svijetu je  mnogo  životi­ nja u ljudskome obličju. Kada ih prepozna,  svinjama  će  bacati  žir,  sto­ ci ječam, pljevu i travu, a psima će baciti kosti. Robovima će dati samo osnovna znanja, a djeci će u potpunosti prenijeti nauk.

Postoji Sin Čovječji, i postoji sin Sina Čovječjeg. Gospodin je Sin Čovječji, a sin Sina Čovječjeg je onaj koji stvara kroz Sina Čovječjeg. Sin je Čovječji od Boga primio sposobnost stvaranja. Isto tako, on po­ sjeduje i moć začeća. Onaj tko je primio sposobnost stvaranja, taj je i sam stvorenje. Onaj tko je primio moć začeća, taj je i sam plod. Onaj tko stvara ne može začeti. Onaj tko može začeti, posjeduje usto i moć stvaranja. "Tko je stvorio, začeo je", kažu. No, njegov takozvani "po­ tomak" samo je stvorenje. Zbog [...] začeća, oni nisu njegovi potomci, već [...]. Onaj tko stvara, čini to otvoreno, te je i on sam vidljiv. Onaj tko se trudi začeti, čini to u [potaji], te je i on sam skriven, budući da je [...] odraz. Onaj tko stvara [stvara] otvoreno. No, onaj tko se trudi djecu [začeti], čini to skriven od pogleda. Nitko [ne može] znati kad [muž] i žena jedno s drugim opće, izuzev njih dvoje. Uistinu, vjenčanje je na ovome svijetu misterij za one koji su se oženili. Ako je oskvrnuti brak tako tajan, kakav je tek misterij onaj neoskvrnuti! Taj nije tjelesan, već čist. On ne dolazi od želje, nego od volje. On ne pripada tami ili noći, već danu i svjetlosti. Ako je brak svačijem oku dostupan, on tad postaje bludilište, a nevjesta nije bludnica samo kad sa drugim čovjekom začne, već čak i ako napusti bračnu ložnicu i bude viđena. Neka se pokazuje samo pred ocem, majkom, prijateljem mladoženjinim, i mladoženjinim sinovima. Njima je dozvoljeno svaki dan ući u bračnu ložnicu. No dru­ gi nek samo čeznu da čuju njezin glas i osjete miris njezine pomasti, i neka se hrane mrvicama koje padnu sa stola, poput pasa. Mladoženja i mlada pripadaju u bračnu ložnicu. Nitko ne bi smio vidjeti mladoženju sa mladom, osim ako i sam [nije] jedno od njih.

Kada je Abraham [...] vidio što mu je bilo za vidjeti, [obrezao je] ko­ žu s vrha uda, poučivši nas da tijelo treba uništiti.

[Većina stvari] na ovome svijetu živi dokle god im je [nutrina] skri­ vena. [Ako se razotkrije], oni umiru, kao što je slučaj sa vidljivim čov­ jekom. [Dokle god je] utroba čovjekova skrivena, čovjek živi; kada se utroba njegova pokaže i iz njega iziđe, čovjek umire.  Isto je ta­ ko i sa stablom: dok mu je korijen skriven, ono niče i raste. Ako kori­ jen postane vidljiv, stablo će se sasušiti. Tako je sa svime što je na ovo­ me svijetu rođeno, ne samo sa vidljivim, već i sa skrivenim: sve dok je korijen zla skriven, ono što je rođeno snažno je, no čim postane vidljiv, ono propada. Zato riječ kaže, "Već je sjekira položena na korijen stabli­ ma" (Mt 3,10). Ono neće biti samo sasječeno - što je sasječeno, pono­ vo će izrasti - nego sjekira prodire duboko dolje, sve dok ne izvuče ko­ rijen. Isus je iščupao korijen cijeloga svijeta, dok su ostali to činili samo djelomice. Što se nas tiče, neka svatko od nas kopa do korijena zla ko­ je je u njemu, i neka ga s korijenom iščupa iz svog srca. Ako ga prepo­ znamo, ono će biti iščupano, no ako ga ne prepoznamo, ono će u nama pustiti korijenje i roditi svoje plodove u našemu srcu. Ono je nad nama gospodar. Mi smo njegovi robovi. Ono nas čini robljem i navodi da či­ nimo ono što [ne] želimo; i da [ne] činimo ono što želimo. Ono je moć­ no, jer ga mi nismo prepoznali. Dok [postoji], ono djeluje. Neznanje je majka [svega zla]. Neznanje će završiti u [smrti, jer] ono što iz [neznanja] iziđe nikad nije bilo, niti jest, niti će biti. [...]  će biti savršeni ka­ da se sva istina otkrije. Jer, istina je poput neznanja: dok je skrivena, u sebi počiva, no kada se otkrije i prepozna, ona biva slavljena utoliko što je od neznanja i zablude snažnija. Ona daje slobodu. Riječ reče, "Ako upoznate istinu, istina će vas osloboditi" (Iv 8,32). Neznanje je ropstvo. Znanje je sloboda. Ako spoznamo istinu, pronaći ćemo plodove istine u sebi. Ako se s njome sjedinimo, ona će nam donijeti ispunjenje.

O onome što je stvoreno i vidljivo, mi danas kažemo, "Oni koji su snažni i cijenjeni, veliki su ljudi. Oni slabi i prezreni, ništavni su." Uspo­ redi s vidljivim stvarima istine: one su slabe i prezrene, dok je sve ono što je skriveno, snažno i cijenjeno. Tajne istine otkrivaju se samo kao simboli i odrazi. Bračna ložnica, međutim, ostaje skrivena. Ona je sveta u svetome. Veo je isprva skrivao Božje upravljanje stvaranjem, no ka­ da se veo raspara i otkrije pogled u unutrašnjost, ova će kuća biti napuš­ tena, ili bolje reći, [uništena]. I (niže) će božanstvo pobjeći [od]avde, no neće otići u sveto [od] svetih, jer neće se moći izmiješati sa čistim [svjetlom] i [bezgrešnom] puninom, već će se naći pod krilima križa [i ispod] njegovih ruku. Ova će arka biti njihov spas, kada potop za­ prijeti da ih proguta. Oni koji pripadaju redu svećenstva, oni mogu ući kroz veo sa visokim svećenikom. Iz ovog razloga veo nije rasparan sa­ mo pri vrhu, jer bi tad bio otvoren samo onima gornjima; niti je raspa­ ran samo pri dnu, jer bi tad bio otkriven samo onima donjima. On je ras­ paran od vrha do dna. Oni gornji rastvorili su ga nama donjima da bi­ smo mogli ući u tajnu istine. A to je ono istinski cijenjeno (i) snažno! No, unići ćemo uz pomoć niskih simbola i oblika slabosti. Oni su uisti­ nu prijezira vrijedni kada se usporede sa savršenom slavom. Postoji sla­ va koja nadilazi slavu. Postoji moć koja nadilazi moć. Ono savršeno na­ ma se otvorilo, skupa sa onim skrivenim od istine. I sveti od svetih se otkriše, i bračna nas ložnica pozva unutra.

Dokle god je prikriveno, zlo je jalovo. Ono nije, međutim, odstranje­ no iz sjemena Duha Svetoga, koje je, stoga, rob zla. No, kada se otkrije, savršeno će svjetlo tada poteći odasvud. I svi oni koji se u njemu nadu, [primit će pomazanje]. Robovi će postati slobodni, [i] zatočenici otkup­ ljeni. "[Svaki] nasad [koji ne] posadi Otac moj nebeski, [biti će] isko­ rijenjen" (Mt 15,13). Oni koji su razdvojeni, biti će sjedinjeni [...] i bit će ispunjeni. Svatko tko [uđe] u bračnu ložnicu, upalit će [svjetlo], jer

 [...] kao i u brakovima koji  su  [...]  događa po  noći.  Ta  vatra  [...]  samo  noću,  i  onda se gasi. No,  otajstva  ovog braka usavršena su po danu i svjetlu. Niti taj dan, niti to svjetlo nikada ne tonu. Tko postane dijete bračne ložnice, primit će svjetlo. Tko ga tamo ne primi, neće ga nigdje moći primiti. Tko primi to svjetlo, taj  ne može biti viđen, niti ga se mo­  že zatočiti. I nitko neće moći takvoga mučiti, makar on živio na ovome svijetu. A kada ovaj svijet napusti, on je već primio istinu u odrazima. Svijet je postao vječno kraljevstvo (eon), jer vječno je  kraljevstvo  za nje­ ga punina, i to na ovaj način: njemu samome se otkriva, ne skriveno u tami ili noći, već skriveno u savršenome danu i svetoj svjetlosti.

 

Evanđelje  po Filipu